Bijes, nemoć i činjenica da se ništa neće promijeniti

Hajde da i ja stavim, što kažu Ameri, svoja dva centa glede događaja koji su obilježili ovaj vikend, mjesec, a vjerovatno i godinu. 

Naravno da ovakvi događaji pokrenu lavinu komentara svih mogućih šuša, meni kao mislećoj životinji,  da ne kažem zoon politikonu, je prirodno da se očitujem o ovakvom događaju, ko ima živaca, neka čita, ko nema, ne mora, ko se slaže sa mnom, drago mi je, ko se ne slaže, neka me briše, nikakav problem.

Primjetio sam da se komentari (uglavnom) mogu podijeliti na dva pola a to je „jadni ljudi izginuli, šta sad tu učitavate ko je kriv, imajte pijeteta prema žrtvama itd“ a drugi pol jeste „hehehe, sami su krivi, ko im jebe mater, tako i treba, kako su nas“ uz svakakva očitavanja u vezi sa talasom izbjeglica. Iako i sam više naginjem ovom prvom, tačnije sa ovim drugim teško mogu da se složim,  u jednom dva najbolja teksta koja sam pročitao povodom ove teme ima jedna veoma bitna teza, a to je svaki akt terorizma počiva na politici i da se ne može čitati van političkog ključa. Pa ti ljudi nisu izginuli u zemljotresu ili poplavama (mada se i tu uvijek može govoriti o odgovornosti) već u nečemu što je politički čin i posljedica politike kao takve.

Problem sa diskusijom koja ide u ovom pravcu jeste da se ustanovi šta je starije, kokoška ili jaje, tačnije, dokle u prošlost ići u potrazi za uzrocima ovog nesretnog događaja. Ono što je meni zanimljiv detalj jeste da sad svi sručuju drvlje i kamenje na predsjednika Francuske Olanda (koji jeste, da se ponovo poslužim jednim američkim izrazom, izgledao kao jelen zaslijepljen farovima), a slabo ko je (sem RT u jednom prilogu, bar koliko sam ja upratio) pomenuo ulogu čovjeka kog je Oland pobijedio na izborima, Nikole Sarkozija, iskompleksiranog muža Karle Bruni koji je prvo šurovao sa Gadafijem, a potom da bi to isto sakrio snažno agitovao da se ta ista Libija pretvori u prašnjavu pustaru koja je postala jedan od glavnih poligona odakle se regrutuju manijaci koji su odgovorni i za ovaj posljednji zločinački čin. Njegovo likovanje nad tijelom raskomadanog Gadafija u Bengaziju 2011. mi je i dan danas jedan od najodvratnijih primjera ponašanja jednog ljudskog bića uopšte, dok se kleo kako sad nastupa period mira i sreće za sve Libijce. Sjećam se da sam svojevremeno batalio raspravu sa nekim zagovornicima intervencija NATO nakon što su me ubjeđivali kako griješim tvrdeći da od Libije više nema ništa i da se raspala kontraargumentima kako se po Libiji pjevaju pobjedonosne pjesme širom te iste države i kako nastupa novo doba za tu napaćenu zemlju. To je sve bilo prije ubistva ambasadora SAD u Bengaziju, a ja nemam snage da sad idem i pametujem u fazonu „jesam li vam rekao“ niti smatram da sam tad bio vidovit, svako sa zrncem pameti i neostrašćenosti je mogao da vidi šta će da se desi.

Nažalost, čisto sumnjam da će i sad nešto da se promijeni, nakon masakra u Parizu. U moru blesavih izjava povodom ovih događaja meni je ona koja zaslužuje nagradu za nategnuto tumačenje i najbudalastiji ispad izjava državnog sekretara SAD Džona Kerija koji je izjavio da je posredno zapravo Asad kriv za ovo, jer dosta ljudi koji dolaze da ratuju za Islamsku državu dolazi da bi ratovalo protiv njega. Ameri i njihovi drugari će nastaviti da guslaju svoju priču i rade po svom planu i programu, nevezano za stanje stvari na terenu, i obigravaće kao mačka oko miša u namjeri da ne izazovu i ne imenuju glavnog krivca za dešavanja na Bliskom istoku, jer je on istovremeno i najbolji kupac američkog oružja, glavni proizvođač nafte i neko koga ne bi trebalo naljutiti, a to je Saudijska Arabija. Zna se odakle dolazi većina propovjednika radikalnog islama, zna se odakle dolazi najviše ratnika, zna se ko kupuje na crno naftu od ID pa je prodaje po višestruko većim cijenama Zapadu, a za tu istu lovu kupuje oružje od tog istog Zapada pa ga ponovo po višestruko većim cijenama prodaje toj istoj Islamskoj državi – i dok ova farsa pod okriljem boga Profita traje, ništa se promijeniti neće. Dok se ne imenuju pravi krivci i ne raskinu veze koje omogućavaju ovakav razvoj događaja, nažalost, moraćemo da se priviknemo na novu realnost koja se zove mogućnost terorističkih napada na svakom mjestu i u svako vrijeme. Neće tu pomoći ni zatvaranje granica, ni ukidanje ljudskih prava, ni sve moguće povrede privatnosti koje nam se spremaju, a indirektno, biće to i ruganje žrtvama i ovog pariskog i drugih monstruoznih napada. Jer tako je to kad ne postoji želja da se utvrde pravi krivci.

Dan će doći, kad ćemo sami ostati

Rijeka donosi jesen

Dugo umire grad

I u nama toliko ljeta

Mi smo siročad svijeta

Čekali smo kraj ljeta, koje je bilo nezapamćeno nepodnošljivo – da li zbog toga što se stari, ili zbog toga što preko mjesec dana nije bilo kiše, uglavnom, za vikend je došlo neko zahlađenje, a u ponedjeljak je ta nelagoda zbog temperature postala nelagoda zbog vlage i pritiska. I taman, predveče, kad je počela prava kiša, koja kao da je donijela jesen, i to neko olakšanje, stigla mi je poruka sledećeg sadržaja: „Umro veliki umjetnik“. Odmah sam znao o kome se radi. Arsen je već danima bio loše, u bolnici, zbog komplikacija nakon operacije. Čovjek je u godinama, svaka operacija predstavlja rizik, pogotovo u njegovom stanju (sa presađenom jetrom) ali nekako kontaš, Arsen je to, ako je jednom utekao sa sopstvene sahrane, onda će sigurno još koji put, ne može on otići tek tako.

Naravno, o Arsenu i njegovom opusu se (gotovo) sve zna – iako je on bio stara baraba koja je voljela da potkači novinare ili bilo koga ko bi mu došao dosađivati, njegov opus i značaj je toliki da se može pronaći milion knjiga, članaka, izjava, gostovanja pa čak i nekoliko dokumentaraca o njemu, naravno sada već dostupnih zahvaljujući čarima interneta. Faktografiju ćete lako naći, ja imam potrebu da napišem zašto je Arsen meni značajan.

Ne sjećam se kad sam se prvi put ozbiljno sreo sa Arsenom. Kad sam bio baš klinac, to je bila ona muzika koju su slušali starci, nisam ja nalazio tu ništa za sebe, a opet, vjerovatno sam imao kontakt sa njegovim dječijim pjesmama, ali tad ti je bitna muzika i donekle tekst, sigurno se nećeš zamlaćivati time ko je izvođač, ili još gore autor tih dječijih pjesama, iako je Arsen ostavio neke fantastične numere i u tom polju. Biće ipak da sam do Arsena došao posredno – recimo da sam negdje nakon rata došao (sa pojavom divljih diskova i MP3 kompilacija) do nekog diska sa „kompletnom diskografijom“ Azre, kako se tad štampalo na omotima tih istih diskova. U blagu hitova koji su mi tad postali dostupni bila je o Džonijeva obrada Arsenove, po meni himne „Moderato Cantabile“ koju je Džoni snimio u nekom magnovenju kad je dolazio do Beograda ’95. Uspjeli su da ga nahvataju da za Komunu izda neke krš snimke gdje se provukla i ova pjesma, koju je Džoni snimio (i spot pride) na dvanaestožičanoj akustari, usput mijenjajući blago tekst (o tome kasnije). Znam da mi je tad čudno zazvučala ta numera, bar tekstualno, jer mi se nije uklapala u Džonijev kalup – nije bila ni ona njegova „direkt u glavu“ niti je bila neka od njegovih teško shvatljivih pjesama. Bila je jednostavno pjesma nekog dobrog pjesnika, a kasnije kad sam imao muke da je skinem na gitari, shvatio sam i da je to pjesma nekog očigledno ozbiljnog muzičara, koji je prevazišao šablon „tri akorda“.  Ne znam tačno koliko je prošlo otkako sam shvatio da je ovo pjesma nekog ko je stariji od Džonija (u svakom pogledu), ali već sam tad počeo da ulazim u godine kad su mi se vidici proširivali, kad se slušala i postajala dostupnija sve veća količina (znam, nesretan izbor riječi, ali adekvatan) i polako je u moj muzički izbor i vidokrug ulazila pojava Arsena Dedića.

Pitao sam stidljivo starije – ko je ovaj čovjek, a sebe sam pitao, možda još stidljivije, zašto mi se njegove pjesme toliko sviđaju? Kako je moguće da se pronalazim u pjesmama starim po nekoliko decenija? Zašto, kad slušam „Kuću pored mora“ imam osjećaj da sjedim za stolom na kom „novine još leže, sa nekim datumima jula“? Zašto u sebi pjevam „Vraćam se ko svake noći, svršilo se sve po starom“ kad god idem kući u nekoj vreloj ljetnoj noći? Da li je moguće da sebe vrlo često uhvatim da kažem „Ja opet živim sam na kraju grada i često slušam vlakove na mostu, ili u ponoć kada kiša pada otvaram vrata nepoznatom gostu“? Evo ponoć je, kiša pada, vozovi se čuju na nadvožnjaku ispod mog stana. Da li je moguće da je ovaj čovjek znao da napiše takve pjesme i takve stihove s kojim se mogao identifikovati gotovo svako? Da li je to moć velikih pjesnika, da njihove pjesme izazivaju slike ili da njihovi stihovi prvo padaju na pamet kad želite opisati neku životnu situaciju? Ponovo ću se vratiti toj fantastičnoj himni prosvjetljenja, sazrijevanja, momenta odlaska (koji je veoma bitan kod Arsena) u pjesmi „Moderato Cantabile“ (kad sam malo ušao i u poznavanje tog latinskog jezika, zapitao sam se, šta to uopšte znači, šta, koji đavo, znači „Srednje pjevljivo“?) – izgleda da čovjek ima dva velika momenta odlaska u svom životu; jedan, taj kad „svi s mržnjom isprate nas“ i kad postane „siroče svijeta“ i drugi kad se „u slutnji, u čežnji“ vrati odakle je pošao, tj. kad ode „tamo da putuje,  tamo da tuguje“.

Arsen mi je pomogao da shvatim i lakše podnesem neka čudna saznanja u svom životu. Kažu da se Arsen počinje slušati nakon što prebacite određene okrugle godine. Ne znam da li je to trideset, četrdeset, ali znam da sam uz pomoć Arsena identifikovao sebe kao nekog ko ima, kako je to sad popularno reći, „staru dušu“. Meni su neke od njegovih pjesama legle dobrano prije te tridesete. Arsenove pjesme su na mene imale dvojak uticaj – neću reći da sam birao prijatelje po tome ko sluša Arsena a ko ne, ali sam uvidio da je većina mojih najbližih prijatelja takođe bila „iz nekog drugog vremena“ i da nam je Arsen bio jedna od poveznica, ali i bitnijih tema. Arsen kao muzičar, Arsen kao pjesnik, Arsen kao boem i šmeker, dosta toga u životu smo, kao što sam rekao, objašnjavali i opisivali pozivajući se na Arsenove stihove. A to je tako, kad citiraš Arsena, ne moraš ni reći da je to Arsen, a to je možda i najveći kompliment koji možeš uputiti jednom umjetniku – da je stvorio svoj stil, da ne postoji mogućnost da ga s nekim zamijeniš.

Otišao je Arsen – da li je otišao da se druži sa Tinom Ujevićem, da mu na uvo svira gitaru na njegove stihove „Odlaska“ – „da čuje opet one stare basne“, ili ga je, kao što je to rekao Džoni u prepravljenoj verziji „Moderata“ -  „odnio vrag“, vrag će ga i znati. Ja znam da je možda i teško objasniti kako ste tužni zbog odlaska nekog ko nije ni znao da vi postojite, ali ta jednosmjerna komunikacija ima i dobru stranu – uvijek ću se imati čemu vratiti,  i tom istom Arsenu, kad god to poželim, kroz njegova sačuvana djela. Otrcana je fraza da iza velikih ljudi ostaju djela, ali zaista je tako – dio Arsena pripada svima nama i dok je i njegovih ljubitelja biće i Arsena. I uživanja u njegovoj umjetnosti.

Kompleks(no) pitanje

Tragična sudbina djevojčice Tijane Jurić iz Bajmoka je, kao i svaka tragedija tih razmjera, pokrenula lavinu pitanja u vezi odnosa društva prema nekim društvenim pojavama. Političari i ljudi na vlasti nisu se pokazali dorasli zadatku i funkcijama koje obavljaju pa su svojim neodmjerenim izjavama dodavali ulje na vatru. Najočitiji primjer je izjava ministra unutrašnjih poslova koji je izrazio žaljenje što smrtna kazna nije više opcija kažnjavanja počinilaca najtežih krivičnih djela. To je izazvalo raspravu na temu opravdanosti ukidanja smrtne kazne, kao i ponovnog uvođenja. Druga velika rasprava se povela oko načina na koji su mediji ispratili cijeli slučaj, i da li se u pretjeralo u detaljnosti prenošenja informacija, morbidnosti, lešinarenju i da li je bilo ucjenjivanja porodice preminule djevojčice. Opet, pokrenula su se i pitanja retribucije, da li pustiti da rulja odradi linč ili da li država treba da pojača svoju represivnu politiku itd. Sve te rasprave će ponovo doći na red kad nas zadesi neka slična tragedija, a da će ih biti, biće ih, uvijek ih je bilo i to treba shvatiti kao prirodnu pojavu, poput poplava ili zemljotresa, tu činjenicu da među nama obitavaju ljudi koji su na prvi pogled zdravi, da ne kažem normalni (pojam čije je značenje devalvirano i koji je izgubio svaki smisao).

Kao prvo, htio bih da postavim jednu premisu na kojoj će počivati ostatak teksta – naime, čak i ako uzmemo tvrdnje ministra policije kao relevantne (a koje su zapravo izrečene u potpuno pogrešnom kontekstu) da su oni, posmatrajući izvršioca ovog zločina utvrdili da se on vratio svom poslu „ne iskazujući nikakvo kajanje“ (šta je trebalo da se desi, da suze lije dok siječe meso?), zar to nije jedan, ovako na prvu ruku znak da se radi o bolesnome čovjeku? To ipak treba da provjeri i na to odgovori struka, a to su neuropsihijatri, psiholozi i socijalni radnici. Ako se ispostavi da je u pitanju osoba koja je mentalno zdrava, onda pravosudno-kazneni sistem treba da odradi svoje. Ovako, na osnovu informacija koje se provlače u medijima, iz svega iznesenog reklo bi se da se radi o bolesnoj osobi. Sam zločin govori da to normalna osoba teško da bi mogla tako nešto da uradi.

Ono na čemu insistiraju mediji jeste to između ostalog činjenica da je izvršilac ovog zločina završio osnovnu školu sa 17 godina kao i da potiče iz disfunkcionalne sredine i porodice. Da li u tome neko od tih koji ispuštaju krike i vapaje za pravdom vidi svoju odgovornost? Naravno da ne. Da li se bilo ko iz vlasti oglasio povodom tog pitanja i rekao da je tu zakazala država, da su socijalne službe propustile da urade svoj posao? Ni slova kritike na tu stranu nismo čuli. Svi bi da skidaju glavu i likuju nad činjenicom da izvršioca čeka „silovanje nogom od stola“. To nikog ne uzbuđuje, bar ne zabrinjava (a možda uzbuđuje manijake željne silovanja i krvi, a koji su ostali na slobodi) iako je to klasični dokaz da država ne funkcioniše i da neke stvari prepuštamo rulji.

Ono što je meni najsimptomatičnije u svemu ovome jeste činjenica da se masa, a zajedno sa njima i predstavnici vlasti (koji se ponašaju totalno nedržavnički, kao dio te iste linč-rulje) nikad ne identifikuje sa greškama društva i negativnim primjerima, dok svaki pozitivan primjer ili uspjeh nekoga iz svog naroda donekle doživljava kao i svoj uspjeh. Nije ni ovo neki patent ljudi i naroda sa ovih prostora, ali taj nivo nezainteresovanosti za to šta se događa na marginama društva a veličanje i saučestvovanje u bilo kakvom uspjehu u čijem nastanku se nije učestvovalo niti jedan promil jeste odlika duhovne nerazvijenosti naroda. Kako drugačlje objasniti činjenicu da se svakom našem sportisti koji osvoji medalju na nekom takmičenju organizuju dočeci kao rimskim vojskovođama nakon uspješnog ratnog pohoda? Ili činjenica da svakom od osvajača medalja (kojih na svakom takmičenju poput Olimpijskih igara ili Evropskog prvenstva u atletici ima po nekoliko stotina) sem resornog ministra javljaju i čestitaju i premijer i predsjednik lično? Neko bi rekao da u našoj državi sve ostalo funckioniše idealno čim predsjednici nemaju pametnija posla nego da prate prvenstva i čestitaju laureatima. A tek vapaji mase i medija da se svaka medalja „nagradi“ od strane države radnim mjestom, nacionalnom penzijom, nekom novčanom nagradom ili stanom. E to mi tek ne ide u glavu, a evo i zašto. 

Kao prvo, zapitajmo se, kakav li je to mentalni sklop koji zahtijeva da se među nama nagrađuju najbolji, oni koji su ionako u stanju da se sami o sebi brinu i koji su se već izdigli iz mase? Po kom osnovu da se nagrađuju? Samo se nadam da niko neće potezati priče o „sportistima kao najboljim ambasadorima“, evo ja pratim sve sportove i ispratio sam nedavno završeno evropsko prvenstvo u atletici, pa se već sad ne sjećam odakle je većina osvajača zlatnih medalja, a pogotovo njihovi lični uspjesi nisu promijenili moju percepciju o njihovim državama. Da li je to odraz stanja nacije, kad stalno imamo potrebu da se identifikujemo sa najboljima, a da od onih kojima je naša pomoć zaista potrebna odvraćamo pogled? Problemi neće nestati ako na njih ne obraćamo pažnju, mogu se samo multiplikovati. Ok je uživati u uspjesima naših sportista, ali to neće popraviti naše stanje nikako. A ti isti sportisti, njihov uspjeh će valorizovati tržište putem sponzorskih ugovora i marketinga, makar sada kad živimo u vremenu konzumerizma, slobodnog tržišta i komercijalizacije svega. 

Stepen razvoja jednog društva ne ogleda se u odnosu prema najboljima među nama, taj odnos više govori o našoj neostvarenosti i kompleksima. Stepen razvijenosti se najbolje vidi u odnosu prema najugroženijim kategorijama društva, a to su socijalni slučajevi, mentalno bolesne i osobe koje nisu sposobne da se brinu same o sebi. Da su socijalne službe odreagovale kad je bilo vrijeme u slučaju ubice male Tijane, možda je tragedija mogla da se spriječi. Da je neko od komšija reagovao, umjesto što je sklanjao pogled i okretao glavu (a sad te komšije i slični prvi obećavaju silovanje rodbine, prebijanje sestre i majke ubice), da je neko pozvao Centar za socijalni rad (a možda i jeste, ali je neko tamo svoj posao obavio aljkavo) kada je primjetio da majka zapostavlja tog nesretnog Dragana Đurića, da je neki psiholog izvršio evaluaciju ličnosti (za razliku od nekih novina koje sad intervjuišu neke kvazipsihologe koji tvrde da je u Srbiji 500 hiljada sličnih „monstruma“), možda bi tragedija bila izbjegnuta. Ali ne, lakše je na takve i slične slučajeve odreagovati ignorisanjem, lakše je optužiti Cigane da samo znaju da kradu, a starce smjestiti u kakav dom i prestati brinuti o njima. Lakše je, ali kako sijemo tako ćemo i žnjeti, i kao pojedinci, i kao društvo. Sve dok se budemo identifikovali samo sa uspjesima ljudi s kojim nemamo nikakve veze, a dok se budemo distancirali od svih situacija koje nisu „idealne“ (a one su te koje čine život), nećemo moći u potpunosti da se smatramo izgrađenim društvom i iznova i iznova će nas šokirati ovakve tragedije. A to što ih mi ignorišemo ne znači da se neće dešavati i ponavljati. 

Sječenje naživo

Slučaj nestale djevojčice Tijane Jurić (15) iz Bajmoka, koji se nažalost završio tragično, je nesreća i tragedija o kojoj je zaista teško i govoriti, i da budemo iskreni, i nema puno šta da se kaže. Čovjek ostane nijem pred količinom tuge i nesreće koja se prosula na familiju i sve koji su znali tu djevojčicu. Nema tu nešto puno ni da se doda, prema onome što znamo, ona je bila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, kada je očigledno bolesnom čovjeku nešto kvrcnulo u glavi i kada je odlučio da svoju posjetu Bajmoku završi krvavim činom otmice i na kraju ubistva nesretne tinejdžerke.

Nekoliko drugih aspekata ove priče su meni zanimljivi. Kao prvo, poteglo se pitanje da li je ovaj čovjek koji je (za sada) glavni osumnjičeni (nota bene!) bio pri zdravoj svijesti, tj. da li on može da se podvede pod ono što mi zovemo „mentalno zdrav“ ili „normalan“ čovjek. Kao argumenti za tvrdnju da se radi o uračunljivoj osobi se poteže činjenica da je dotični mesar iz Surčina (ne znam mu ime, niti me interesuje, niti je bitno za priču) malu Tijanu oteo, vozio kolima, ubio, ko zna šta još radio (pokazaće obdukcija) i potom zakopao, da bi nastavio sa svojim aktivnostima „bez trunke kajanja“ i isto tako „bez trunke kajanja“ pokazao policiji mjesto zločina i mjesto gdje je se oslobodio tijela. Da li iko vidi nelogičnost u ovim iskazima? Pa treba razlikovati stanje afekta od neuračunljivosti. Neuračunljiv čovjek može da, na prvi pogled djeluje sasvim normalno, da bude fini komšija koji pomaže bakici da baci smeće. Da li je nekad neko gledao neki dokumentarac ili snimke sa suđenja masovnim ubicama? Pa to odsustvo empatije i kajanja su uglavnom dobar pokazatelj da se radi o bolesnim ljudima. Da je ovaj zločinac pokazao bar trunku kajanja, da je pukao pred mjestom gdje je ubio djevojčicu, pa zar to ne bi bio jači znak da se radi o iole normalnoj osobi?

Druga stvar koja govori o tome da počinioca ovog zločina treba tretirati kao bolesnu osobu, a ne kao nekog perfidnog i smišljenog ubicu jeste ta činjenica da se za sad motiv zločina ne nazire. Bilo je nekih spinova u medijima da ovo ima veze sa nekim dugovanjima oca pokojne djevojčice, ali izgleda da od te priče nema ništa. Ako je to u pitanju, ako je ovo neka odmazda prema roditeljima, onda priče nema: osuditi izvršioca na maksimalnu kaznu i naći naredbodavce i dati im istu takvu kaznu. Ako nije, ako motiva nema, ako je jedini motiv za ovo što se desilo neki ubilački poriv počinioca, zar to takođe nije dodatni dokaz da je taj čovjek psihijatrijski, a ne slučaj za klasično pravosuđe?

Takođe, u nekim raspravama u kojima sam učestvovao povodom ovog nemilog događaja povelo se pitanje kazni i slično. Hajde da razjasnimo – mogućnosti u pogledu sudbine počinioca ovog zločina su višestruke. Sad se kuka zašto kod nas nema doživotne kazne zatvora ili smrtne kazne. O tome kasnije, ali za sada ovoliko – naš zakon dozvoljava tzv. mjeru bezbjednosti „obaveznog čuvanja i liječenja u psihijatrijskoj ustanovi“, koja praktično može da bude do kraja života. To se radi sa ljudima koji su jednostavno opasni po okolinu i koje ne bi trebalo držati na slobodi. Kraj priče.

Što se tiče smrtne kazne i ostalih vidova odmazde, ja bih postavio pitanje, samo jedno pitanje: Čemu? Zašto? Ko će imati vajde od toga ako sad mi kao društvo smaknemo ovog mesara? Zadovoljićemo one najniže porive u nama za krvlju i osvetom, i šta onda? Da li će to vratiti malu Tijanu? Neće, naravno da neće. Niti će ublažiti bol njenih roditelja. Takođe, odmah se počelo spekulisati koliko godina robije treba da dobije dotični. Da li bi familiji bilo malo 20 a dosta 40 godina. Da li je to zaista iole bitno pitanje? Ni glava da padne, tim roditeljima bol prestati neće niti će ikad više moći da žive kao što su nekad živjeli. Šta imaju oni od totalne osvete? A tek od toga koliko godina će dobiti izvršilac? Nemojmo razvodnjavati i banalizovati njihovu bol tako što ćemo je kvantifikovati u godine zatvora za počinioca. Njima je vjerovatno najbitnije da osjete da je država adekvatno odgovorila na njihovu nesreću, da se počinilac kazni a ne izvuče, a to koliko će ko da dobije i čega njima neće i ne bi trebalo puno da znači. Ne postoji vaga koja će da izmjeri šta je pravedna kazna za ono što oni preživljavaju.

Ono što je meni najstrašnije u cijeloj priči, i to se ponavlja svaki put kad se desi tragedija poput ove, to je izlazak na vidjelo najcrnijih i najnižih poriva ljudi (nije to naš izum, nažalost) koji zazivaju krv, prolivanje iste, čerečenja, linč i slične tekovine čovječanstva za koje sam se zaista nadao da pripadaju prošlosti. Zašto bi bilo ko sjekao bilo koga, mučio, vješao za jaja? Ko su uopšte ljudi koji imaju te porive? Da li oni imaju te porive uvijek? Da li bi sjekli i pržili vatrom za neke manje prekršaje? Ili je sad prilika, da istresu te svoje frustracije, jer imaju „higher moral ground“ u odnosu na ubicu djeteta? Lako je seiriti i trenirati strogoću nad ubicom djeteta, jer niko normalan neće stati u odbranu istog, i zato je lako svim tim kasapima (a pritom ne mislim na ovog iz Surčina) da nad njim ispoljavaju ono što inače izgleda vješto skrivaju. Ono čega se ja bojim jeste da će ti porivi za kastracijom i kasapljenjem se proširiti sa djeceubica na ljude druge vjere, druge seksualne orijentacije, druge nacije... Oh, wait...

Lakmus papir za pokazatelj kakve ko skrivene porive ima jeste odnos prema nezaštićenim i onim nad kojima imamo moralnu superiornost (da primjenim na ovo onu "u dobru je lako dobar biti"). Masa ima tu pičkastu crtu – dozvoljava da ih ovi sa vlasti, ovi koji su bogati, koji su slavni zlostavljaju na sve moguće načine, ali kad god se osjeti superiornija od nekog, bilo to moralno, statusno ili finansijski, odmah kao u onoj narodnoj poslovici sa miševima i mačkama i kolom, kreće da se ponaša gore nego gospodari. To je ta odlika hulja, da se ćuti i trpi na mnogo bitnije stvari, ali se osjete da su iznad nekoga, bjež’te svi! To je onaj čuveni sindrom kad najmanji u društvu najjače cipelari nogom džina iz druge ekipe koji leži u lokvi svoje krvi nakon što su ga neki drugi savladali. 

Dakle, ključno pitanje jeste, kojem dobru bi doprinijela još jedna smrt, ovaj put izvršioca? Da ne ulazimo u kvazireligiozna ili metafizička pitanja, otkud pravo jednoj grupi ljudi da određuje da li će neko drugi da živi ili mre. Da li bismo se mi osjećali bolje? Možda u prvi mah, ali osveta nikom dobra donijela nije. Da li bismo time bili bolji ljudi? Ne, time bismo se spustili upravo na nivo onih koje želimo da odstranimo iz društva. I da ponovim, da li bi to bilo kako vratilo u život malu Tijanu ili potralo gubitak nastao njenom smrću? Ja se nadam da ne moram da pišem, da se odgovor nameće sam. 

Slučaj Megatrend, vol. 3: Osveta štrebera

S jedne strane posljednja epizoda komične serije „Teška reč“ jeste bila dobra zabava i sigurno će, zajedno sa  Utiskom nedjelje koji je išao istovremeno na B92, će ući u anale digitalne zabave kao jedna od najluđih večeri ikada na srpskim televizijama, ali s druge strane tužno je bilo gledati Miću Jovanovića, donedavno rektora Megatrend Univerziteta kako se koprca u sopstvenim lažima kao riba u mreži. Ovih dana će sigurno biti analiza gdje se sve dr Mića izlupetao, koliko je njegova priča bila puna šupljina. Najbolji pokazatelj o kakvom čovjeku se radi i koliko vrijedi bilo šta što on kaže jeste sada već čuvena poruka Olji Bećković u kojoj kaže da neće doći na gostovanje u njenu emisiju jer će se zadržati još par dana u Londonu, a onda, u istom terminu u kom je obećao da će se pojaviti na B92, ode na Pink gdje je znao da će imati bolji doček. Što je i logično, ono što je Pink u svijetu medija, to je Megatrend u akademskom svijetu – mjesto na kom za određenu sumu „novaca“ ekspresno, gotovo preko noći, možete ispuniti svoje snove, bili oni da postanete pjevaljka ili doktor nauka.

Zašto kažem da je sada tužno gledati Miću? Jer je Mića trenutno najusamljeniji čovjek na svijetu. Ovi što ga brane, vidi se da ga brane preko one stvari i brane ga jer time brane dr Stefanovića, gledajući da tim potezom steknu simpatije Velikog Vođe. Nije Mića glup (totalno), i njegova rečenica da je udar na njega udar na Vladu nije daleko od istine. Ovo što je uradilo par hrabrih mladih ljudi, a to je da su rekli jasno i glasno ono što su i slijepci mogli da vide (pun intended), jeste udar na sistem. Sistem povezanosti kvaziakademske sa kvazipolitičkom elitom.

Mene pak interesuje nešto drugo. Očigledno je da su Miću niz vodu pustili i neki koje je smatrao dobrim drugarima, a među njima štrči ime Ivice Dačića. Podsjetimo, istog onog Ivice Dačića koji je svojevremeno, dok je obnašao dužnost premijera, zabo nož u leđa (ili srce?) akademskoj zajednici, Univerzitetu s kog je potekao (Beogradskom Univerzitetu) i za čiju se dobrobit morao brinuti, jer je bio najviši službenik države koja je osnivač tog istog Univerziteta. To je učinio tako što je otvaranje akademske godine proveo na Megatrendu smješkajući se i poručujući nam tim svojim osmjehom „samo vi rintajte a mi se ovdje super zezamo“. To je uradio bar jednom, koliko mene sjećanje služi, a moguće je da je to uradio i nekoliko puta. Poznato je da je njegov stranački kolega, zaposlenik Megatrenda, prof. Žarko Obradović u svojstvu ministra prosvete preferirao da akademske godine započinje na Megatrendu. Nije sporno da je Megatrend bio SPS-ov projekat, da ruka ruku mije, da je Mića nabacivao tezge drugarima iz SPS-a (Ž. Obradović) kao i da je dijelio zvanja kao vlasnici Mančester Sitija pare za transfer, dok su se ovi Mići revanširali zapošljavajući većinu njegovih kadrova po državnim službama i firmama (sam Mića je iznio podatak da je 92% ljudi sa njegovih fakulteta nalazilo zaposlenje u roku od 1 godine, što je fantastičan rezultat čak i za mnogo razvijenije zemlje, dok je taj isti Dačić u obraćanju studentima MT govorio kako država treba da obezbijedi da svi oni dobiju posao kad završe faks, jer je 50% mladih nezaposleno. Nadam se da neko vidi nelogičnost u ove dvije izjave). Ti potezi SPS drugara na vlasti su podizali rejting Megatrendu i popravljali njegovu poziciju na listi poželjnosti prilikom upisa fakulteta, što je Mići bilo najvažnije, jer je svaki novi brucoš značio 1500 evra godišnje donacija direktno u džeš Mići, kao 100% vlasniku Megatrenda. Pa vi vidite da li se isplatilo čašćavanje drugara na vlasti (a bogami i u opoziciji).

Dakle, Mića je pušten niz vodu da bi se sačuvali ostali, i to je Mići jasno, i zato je on bio onako pogubljen i pokušavao da zavara tragove onim usiljenim osmjesima. Ipak, Miću ne treba sažaljevati. Njegov životni stil u kom je on glumio neku balkansku kombo verziju Hjua Hefnera i Hauarda Hjuza zaista je bio u neskladu sa njegovim navodnim akademskim pedigreom i žestoko je išao na živce svima kojima je Mića tim svojim bahaćenjem nabijao na nos da su „kolege“ po akademskom zvanju. Nije to moglo da se trpi dovijeka. Sve te silne jahte, rols-rojsevi, privatni avioni i atraktivne žene su djelovali isuviše bahato u situaciji u kojoj većina roditelja krpi dupe ušima ne bi li platila još jednu ratu na njegovim fakultetima. Da budemo načisto, nije Mića uživao te blagodeti sam – Mića je bio SPS verzija bogatog strica iz Amerike, koja je svojim drugarima ispunjavala želje, nekom da bude profesor, nekom da bude u društvu žena čiji je dekolte u visini čuperka Ivice Dačića. Naravno, kao i svaki pravi igrač, Mići nije bilo teško da se prešalta na novu pobjedničku snagu, ponudivši mjesto profesora Zorani Mihajlović i omogućavajući još jednom od potpredsjednika SNS-a da diplomira, magistrira a potom da, sada u već čuvenom slučaju, doktorira. Uz to, Mića je i šakom i kapom dijelio indekse (vjerovatno bez naplate školarine) slavnim sportistima i drugim javnim ličnostima dodatno estradizujući sopstveni fakultet ali i akademsku zajednicu kojoj se ta nuspojava sigurno nije dopadala, ali su ćutali, što je tema za posebno pisanije.

Bahatost s kojom su Mića, Megatrend i drugari pišali i ismijavali se ostatku te iste akademske zajednice bila je zapanjujuća, od od pomenutih nastupa državnih službenika kad god bi hvalili Megatrend na sva usta preko legendarne kampanje „šta čekaš, završi Megatrend i pali“. Sa istom takvom drskošću i bahatošću su se drugari i odrekli Miće, tako da možemo da kažemo da je krug zatvoren. Bar što se Megatrenda tiče. Za sve te grebatore to je završena priča, kao kad u omiljenu vam kafanu upadne racija ili poreska i zatvori je vo vjeki vjekov. Tugovaće Ivica za dugonogim brinetama za kojima se oblizivao, biće teško Žarku što neće biti naplaćivanja dodatnih radova, ali ta tuga će trajati par dana, a onda će ekipica naći novu zabavu. A ni Mići neće biti loše, najavio je već prodaju Megatrenda, iako vjerovatno ne za cijenu koju je mogao da dobije prije recimo par mjeseci, otići će avionom kompanije čiji je vlasnik njegova duplo mlađa žena u svoju vilu na francuskoj obali i tugu blažiti koktelima sa šarenim kišobrančićima dok mu talasi zapljuskuju jajca.

Srbiji sa druge strane ostaje da vidi šta će sa toliko diplomiranih menadžera i doktora menadžmenta. Možda da se prešaltaju sad na kosmologiju, to je trenutno in. Pa da postanemo sila u oblastima poznavanja Velikog Praska i teorije struna.  

Odbrana doktorata

Nisam ni sumnjao da će ova ujdurma oko doktorata ministra policije izazvati cirkus žestokih proporcija, na koji neki s pravom ukazuju kao na dimnu bombu i zabavu za narod dok se u državi dešavaju mnogo bitnije stvari. Dešavaju, ili pak ne dešavaju. Dok se mi zanimamo oko toga ko je oborio Peščanik, kakve to hakere izbacuje Megatrend kad ne uspijevaju da zametnu sopstvene tragove (ili je to možda namjerno ostavljeno), da li je Nataša Bekvalac asistirala u pripremi doktorata i koliko je mejlova Nebojša Stefanović razmijenio u toku konsultacija sa profesorom Parkom, i na kom jeziku, u međuvremenu jenjava pomoć unesrećenima u poplavama, sve manje se pominje pitanje odgovornosti za stradanja, nesrećnici koji su pritvoreni zbog pisanija na Fejsbuku su odavno arhivirani, a neke čistke se sprovode u MUP-u, na šta će izaći, pokazaće dani koji dolaze.

Fenomen koji je meni zanimljiv ovih dana, a vezan je za Stefanović (još uvijek) dr Nebojšu, jeste da se otvorio širok front odbrane njegovog lika i njegove disertacije. Ono što je zanimljivo jeste činjenica da se sam doktor ponajmanje bavio odbranom sopstvenog intelektualnog čeda. O djelu se već dosta toga reklo, po meni najjezgrovitije su djelo secirale Vesna Rakić Vodinelić sa jednog proceduralno-pravnog i Biljana Stojković sa akademsko-naučnog stanovišta, i ja zaista tu ne bih imao šta da dodam. Mene više zanimaju reakcije „sa one strane barikade“, pa da vidimo ko je to sve i na koji način stao u odbranu sada već čuvenog rada „Nova uloga strategijskog menadžmenta u upravljanju lokalnom samoupravom (primer Grada Beograda)“.

Jedna od linija odbrane bila je osporavanje autora sporne recenzije sa sajta „Peščanika“ ad hominem napadima, a to sam ja barem najizraženije primjetio kod prof. dr Branka Rakića sa Pravnog Fakulteta prilikom gostovanja u emisiji „Da, možda, ne“ na RTS-u. Profesor Rakić je osporio pravo trojici autora osvrta na doktorat da se uopšte bave doktoratom i njegovom sadržinom jer oni nisu stručnjaci iz oblasti iz koje je pisan doktorat. Na stranu činjenica da se navedeni trojac bavio pitanjem plagiranja, (a ne kvaliteta rada) za šta valjda nije potrebno da se bude ekspert za užu oblast, već iole pismen da se uporede dva teksta, profesor Rakić je time zapravo posredno diskvalifikovao jednog člana komisije pred kojom je branjen doktorat. Naime, profesor Sung-Jo Park, jedan od članova komisije (na stranu problem jezika na kom je cijenjeni profesor čitao disertaciju doktoranda Stefanovića) je, prema informacijama dostupnim na sajtu Megatrenda, stručnjak za oblasti industrijske ekonomije i radnih odnosa, a ima i diplomu iz oblasti političkih nauka, dok je svoj vijek u praksi uglavnom proveo kao savjetnik velikih multinacionalnih kompanija poput Mercedesa, Tojote i Samsunga, što sa oblašću menadžmenta lokalne samouprave grada Beograda ima veze koliko ja sa uzgojem pirinča na japanskom ostrvu Hokaido. Takođe, profesor Rakić tim svojim argumentom osporava svima nama pravo da dajemo mišljenje o svemu o čemu nismo stručnjaci u najužem smislu, što je smisleno poput tvrdnje da ja ne mogu da tvrdim da je jelo koje mi je servirano pokvareno jer nisam tehnolog po struci, iako vidim da je komad mesa koji su mi servirali odavno pobuđavio i čudno miriše.

Taj argument i savjet da se svak’ drži svoje oblasti ekspertize nije se očigledno dojmio premijeru Vučiću, koji je brže bolje potrčao da zaštiti svog pulena, a u maniru u kom on radi sve što mu je posao i što mu nije posao, premijer je sa svojom diplomom Pravnog fakulteta (sa najvišim ocjenama, doduše) izvršio jednu metaanalizu jezgrovitim rječima „da veću glupost u životu nije pročitao od ove recenzije doktorata Nebojše Stefanovića“. Pošto mu je partijska dužnost bila da čita svaki novi uradak u ediciji Sabrana djela Vojislava Šešelja, čovjeku koji je pročitao naslove poput „Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“, „Narogušeno škotsko govno Jan Bonomi“ „Južnokorejska gnjida O Gon Kvon“, „Smrdljiva gvajanska svinja Mohamed Šahabudin“ ili „Retardirana haška tužiteljka Hildegard Uerc-Reclaf“, takvom čovjeku treba vjerovati da se načitao gluposti u životu, i ako on kaže da je ovo najveća od svih, hajde da mu povjerujemo. Kako ne povjerovati čovjeku koji umjesto specijalaca pod punom opremom, sa šalovima, kapama, skijaškim rukavicama gologlav ide i radi ono što mu nije posao u Feketiću, ili roni bez maske u mutnoj Kolubari spasavajući kučiće dok ljudi plaćeni i obučavani za to gledaju sa strane i aplaudiraju. Moć je gadan opijat, i nije čudo što je premijer pomislio da, kad je već toliko svemoćan i kad se u sve tako dobro razumije, da je pozvan da preskoči nekoliko stepenica i u par jezgrovitih rečenica iskasapi sud trojice doktora o radu četvrtog doktora nauka.

Treća linija odbrane je vjerovatno i najsimpatičnija i nagovještava da se neće završiti na ovome, a na tom frontu borbu vodi Supersegamegadeda, Mića Jovanović, rektor i mentor lično. Iako će ovih dana i on imati priliku da traži svoj izgubljeni doktorat, Mića nije izgubio na samopouzdanju nahvalivši svog pulena kao jednog od boljih a njegov rad kao 100% autentičan, što je vjerovatno nezapamćeno od vremena Aristotela naovamo. Primjenjujući taktike iz poker partija ili iz tuča iz lokalnih bircuza, Mića je pokušao stari štos „Vidi onu ribu tamo“, da zamijeni doktorat koji leži na stolu dok se mi osvrćemo upecavši se na njegov uzvik. Prije toga je čak i rekao „Ej, pa nije to čitav doktorat, fali trideset strana, sutra ću da vam donesem, keve mi“, kao da je u pitanju lektira iz drugog srednje, pa eto, molimo profesora da nam ne upiše keca danas, sutra donosimo ostatak, časna pionirska. Te nebuloze oko toga koji rad je pravi, da li je moguće da se u biblioteci nalazi „radna verzija“ je profesorica Rakić Vodinelić rasturila u svom članku. Takođe, na to je već odavno upozoreno, čim se počelo sa distribucijom ovog djela na Internetu, da preuzmemo ovu „prvu“ verziju jer će sigurno biti pokušaja da se plasira neki dodatak od strane Univerziteta Megatrend, na kom su očigledno bili svjesni koliko je felerično djelo Nebojše Stefanovića.

Još je jedna rečenica meni bar zazvučala simptomatično, a to je rečenica jedne članice komisije, profesorice sa FPN-a Snežane Đorđević da je, kako ona kaže, ovaj doktorat „solidan rad“. Solidno može biti temelj izliven ili pasulj skuvan, doktorati bi trebalo da su vrhunac intelektualnog angažmana svakog člana akademske zajednice, i ako ti radovi nisu bar „izvrsni“ ili „izuzetni“, kakve li epitete profesorica Snežana Đorđević čuva za radove studenata.

Sam Stefanović je sve ovo vrijeme proveo u tihovanju i meditaciji i tek se javio večeras nemuštim pokušajem humora rečenicom „na muci se poznaju junaci – čisto da se zna, i ovo sam citirao“. Očigledno da je patron Nebojše Stefanovića uvidio i umjesto njega odlučio da se ovaj ne javlja i ne pogoršava situaciju, te su u ring izašli teškaši da zaštite mlađanog ljubitelja čekićanja po traktorskoj gumi, te su tako odbranu rada umjesto doktora preuzeli premijer i rektor. Rektor Mića će vjerovatno ovih dana da skokne do Londona po svoj doktorat (ili da ga napiše za sedmicu-dvije) tako da od njega zauzetog teško da ćemo čuti glasa, ali s obzirom da Nebojšu Stefanovića ostaje da brani čovjek koji je najveći stručnjak u državi za sve oblasti života, od pravljenja štrudli s makom do teorije struna, nema zime za ministra policije. 

P. S. Samo mi je žao što se Nikolić master Tomislav nije javio povodom ove teme, to bi garantovano podiglo zabavu na jedan viši nivo, ali izgleda da menadžment u lokalnoj samoupravi nije njegova oblast. 

Doktore, što se to događa sa mnom, osjećam se čudno, imam trideset sedam godina i bijednu diplomu

Mučno mi je bilo gledati neko veče mog profesora Branka Rakića na RTS-u u emisiji kod Olivere Kovačević. Za one koji ne znaju, riječ je o jednom od najomiljenijih profesora Pravnog fakulteta a pritom i jednog sa „najtežim“ akademskim pedigreom. On sam je znao da, u šali, kaže da je skriboman i da je pretjerao sa svojom doktorskom disertacijom koja je „teška“, koliko se sjećam, 750 stranica i koja je odbranjena na Sorboni na francuskom jeziku. Zato me je razočarao njegov nastup na RTS-u neko veče. Očekivao sam da će on stati u odbranu svoje profesije, akademske elite i svog mukotrpnog rada (jer je po sopstvenim riječima utrošio četiri godine na spremanje doktorske disertacije) barem time što će, na osnovu zdrave logike, posumnjati u činjenicu da nema ništa sporno u doktoratu, odbrani i kvalitetu istog ministra policije Nebojše Stefanovića.  Jednostavno, čovjek koji je predsjedavao parlamentom za vrijeme svojih doktorskih studija, u šta smo se mogli uvjeriti putem prenosa skupštine, morao bi da bude nevjerovatan akademski potencijal da bi u tim ostacima slobodnog vremena, uspio da za dvije godine spremi doktorsku disertaciju. Ili je to u pitanju, ili su kriterijumi za doktorat naglo opali, što je možda i ispravniji odgovor na ovu sumnju koja se nadvila nad doktorat gospodina Stefanovića.

Svjestan sam činjenice da je, kao pravnik i Ombudsman Beogradskog Univerziteta, profesor Rakić dužan da, kao što je sam rekao, brani prezumpciju nevinosti i da se ne može paušalno izjašnjavati o navodima „optužnice“ koja je iznijeta na sajtu Peščanika. Takođe, on u ovom dvojnom svojstvu, mora da pravno formalistički zastupa stanovište da se procedure moraju poštovati. Ali, kao što dobro znamo, nije sve u pravnom formalizmu i procedurama. Postoji i ono nešto „iznutra“ što vam govori da s datim predmetom razgovora nije sve u redu. Tako je morao da odreaguje i profesor Rakić, braneći time i profesiju i titulu, i svoju i svih svojih kolega, onih koji se trenutno diče svojim titulama a do kojih su došli krvavim radom, ali još više onih od kojih je i on učio i koje je naslijedio, a to je problem koji je možda i veći od toga da li je ministar Stefanović plagirao doktorat. Kako smo došli do toga da su se nekad doktorskim zvanjem dičili ljudi poput (izvinjavam se svima što ću da se ograničim na pravnike, jer je to moja struka) Radomira Lukića, Mihajla Đurića, Mihajla Konstantinovića, Milana Bartoša ili Danila Baste? Kako smo došli do toga da se istim titulama diče takve renesansne ličnosti i s druge strane predstavnici političkog establišmenta poput Nebojše Stefanovića? U čemu je fascinacija političara i drugih ljudi na pozicijama moći akademskim zvanjima? Kako je moguće da recimo Diana Dragutinović, student generacije (a sada recimo viceguvernerka stranačke koleginice gospodina Stefanovića) Ekonomskog Fakulteta, doktorira tek 9 godina nakon sticanja zvanja magistra, a da to gospodinu Stefanoviću, pored svih obaveza koje je imao kao predsjednik Skupštine, pođe za rukom za dvije godine?

Jedan od odgovora leži i u činjenici da je došlo do teške degradacije kvaliteta na našim Univerzitetima. Ako riba smrdi od glave, onda moramo poći od najvažnijeg Univerziteta u Srbiji, a to je Beogradski univerzitet. Nekada su na fakultetima ovog Univerziteta predavali najeminentniji stručnjaci iz svojih oblasti. Samo bacanje pogleda na biografije ljudi koje sam pomenuo izaziva strahopoštovanje. Radomir Lukić, čiji se udžbenik koristio (ne znam da li se i sada koristi, ipak je Bolonja zavladala i na našim fakultetima) u moje vrijeme, je doktorirao sa 25 godina na Sorboni, pritom na odbrani noseći srpsku narodnu nošnju. Mihailo Konstantinović je tvorac i dalje važećeg Zakona o obligacionim odnosima, kojim je uredio jednu od najkompleksnijih oblasti prava, i taj zakon i dan danas, trideset i kusur godina, jedan od primjera kako se pišu zakoni koji treba da traju. I on je takođe bio francuski student, odnosno doktorand. Mihailo Đurić, čuveni „disident“, profesor oko čijeg se utamničenja vodila rasprava i zbog kog su mnogi cijenjeni profesori napuštali svoja mjesta na fakultetima, je studirao pored prava i klasičnu filologiju kao i filozofiju. Njegov opus obuhvata mnoštvo knjiga objavljenih u Njemačkoj na njemačkom jeziku. Danilo Basta je profesor čiji prevodi obuhvataju Kanta, Šelinga, Jaspersa, Šmita, što sigurno nije posao koji može bilo ko da odradi.

Ovo su bili ljudi koji su radili u vrijeme dok je u Jugoslaviji na vlasti bio komunistički režim. Taj režim je imao svoj način obračunavanja sa akademskom zajednicom, nije volio disonantne tonove, narušavana je autonomija univerziteta, ali se poštovalo zvanje i mnogo manje je bilo pokušaja da se predstavnici komunističkog establišmenta domognu akademskih zvanja. Njih su interesovale druge stvari, a to su bili poslovodni odbori profitabilnih preduzeća, ambasadorska i slična mjesta gdje se moglo uživati a ne raditi previše (vidjeti epizodu Jove Kapičića u Švedskoj). Takođe, izdvajanja za nauku i odnos prema istoj je bio takav da nije bilo previše onog što se zove „odliv mozgova“, jer su se većina ljudi, koji su i tada odlazili da studiraju napolju, vraćali i unapređivali akademsku zajednicu. U međuvremenu, zbog cjelokupne situacije, došlo je do toga se najbolji studenti nakon završenih postdiplomskih studenata, u mnogo manjem broju vraćaju u zemlju. Tome je sigurno doprinijela i degradacija ugleda intelektualne elite, izazvana odnosom vlasti prema istoj ali i padom kvaliteta te iste elite. A onda se desio „kopernikanski obrt“. Zbog pada tog istog kvaliteta pojavila se potreba određenih ljudi da svoj društveni status, stečen u nekim drugim oblastima života, poput politike ili ekonomije (ponekad i sive, crne i ostalih boja) dodatno „pojačaju“ obezbjeđivanjem i onog što im je nedostajalo ili što nisu mogli da obezbijede regularnim putem, a to su akademska zvanja.

Počelo je time što s ljudi koji su mladost proveli po kafanama, graničnim prelazima, pijacama, zatvorima i ostalim mjestima okupljanja  „ganjajući“ neke druge karijere poželjeli da se ne osjećaju manje vrijedni u društvu ljudi sa diplomama fakulteta. Naravno, steći diplomu fakulteta (nekad) nije (bilo) lako, ali na sreću, ta pojava koincidirala je sa jednom drugom pojavom, a to je ono što zovu „privatni fakulteti“. Za određenu svotu novca ljudi željni zvanja (ali ne i znanja) mogli su doći u posjed diploma raznoraznih menadžera, stručnjaka za oblasti upravljanja svim i svačim, i samo je bilo pitanje vremena kada će posjedovanje diplome osnovnih studija postati nedovoljno da zadovolji sujetu ljudi o kojima govorimo. I tada je već bilo kasno. Jer i na državnim fakultetima već su se među profesorima uveliko bili pojavili ljudi koji nisu bili dostojni tih zvanja, ili čak, i ako su bili dostojni, njihov kvalitet života je bio toliko degradiran da su bili prinuđeni da prodaju svoj status i zvanje tako što će početi da rade na privatnim fakultetima. Sledeći korak bijaše to štancovanje diploma mastera, a potom bogami i doktora nauka čiji radovi svojevremeno ne bi bili dovoljni ni da se objave kao studentski radovi u zbornicima, analima ili godišnjacima. Realno, kola su već krenula nizbrdo u akademskoj zajednici što se kvaliteta tiče, i niti je imao ko da povuče ručnu kočnicu, niti bi ona bila dovoljna da nešto promijeni.

Ono što nije jasno jeste na čemu se zasniva ta fascinacija titulama i zvanjima ako iza toga ne stoji rad, akademski značaj rada i djela dotične osobe? Da li su ti ljudi željni zvanja svjesni da ta titula dolazi kao posljedica ugleda u akademskoj zajednici i rada na sebi, a ne obrnuto? Da niko nije postao pametniji jer je doktor, već da se (po pravilu) doktor postaje jer je neko vrijedan i pametan? Ponoviću pitanje? Kako smo došli od Radomira Lukića, Mihajla Đurića i Mihajla Konstantinovića do Nebojše Stefanovića? Stanje naše akademske zajednice je katastrofalno. To je paradigma našeg društva, kolapsa svih vrijednosti i samo jedan od pokazatelja svih nedaća koje su nas zadesile poslednjih nekoliko decenija. Ali je i jedna od oblasti koja bi trebalo da je među prvima u redu za totalnu sanaciju, da ne kažem generalku. Jer smo vidjeli kakva se šteta nanosi kad se zapostavi , a posljedice isplivaju tek nakon par generacija.