Kompleks(no) pitanje

Tragična sudbina djevojčice Tijane Jurić iz Bajmoka je, kao i svaka tragedija tih razmjera, pokrenula lavinu pitanja u vezi odnosa društva prema nekim društvenim pojavama. Političari i ljudi na vlasti nisu se pokazali dorasli zadatku i funkcijama koje obavljaju pa su svojim neodmjerenim izjavama dodavali ulje na vatru. Najočitiji primjer je izjava ministra unutrašnjih poslova koji je izrazio žaljenje što smrtna kazna nije više opcija kažnjavanja počinilaca najtežih krivičnih djela. To je izazvalo raspravu na temu opravdanosti ukidanja smrtne kazne, kao i ponovnog uvođenja. Druga velika rasprava se povela oko načina na koji su mediji ispratili cijeli slučaj, i da li se u pretjeralo u detaljnosti prenošenja informacija, morbidnosti, lešinarenju i da li je bilo ucjenjivanja porodice preminule djevojčice. Opet, pokrenula su se i pitanja retribucije, da li pustiti da rulja odradi linč ili da li država treba da pojača svoju represivnu politiku itd. Sve te rasprave će ponovo doći na red kad nas zadesi neka slična tragedija, a da će ih biti, biće ih, uvijek ih je bilo i to treba shvatiti kao prirodnu pojavu, poput poplava ili zemljotresa, tu činjenicu da među nama obitavaju ljudi koji su na prvi pogled zdravi, da ne kažem normalni (pojam čije je značenje devalvirano i koji je izgubio svaki smisao).

Kao prvo, htio bih da postavim jednu premisu na kojoj će počivati ostatak teksta – naime, čak i ako uzmemo tvrdnje ministra policije kao relevantne (a koje su zapravo izrečene u potpuno pogrešnom kontekstu) da su oni, posmatrajući izvršioca ovog zločina utvrdili da se on vratio svom poslu „ne iskazujući nikakvo kajanje“ (šta je trebalo da se desi, da suze lije dok siječe meso?), zar to nije jedan, ovako na prvu ruku znak da se radi o bolesnome čovjeku? To ipak treba da provjeri i na to odgovori struka, a to su neuropsihijatri, psiholozi i socijalni radnici. Ako se ispostavi da je u pitanju osoba koja je mentalno zdrava, onda pravosudno-kazneni sistem treba da odradi svoje. Ovako, na osnovu informacija koje se provlače u medijima, iz svega iznesenog reklo bi se da se radi o bolesnoj osobi. Sam zločin govori da to normalna osoba teško da bi mogla tako nešto da uradi.

Ono na čemu insistiraju mediji jeste to između ostalog činjenica da je izvršilac ovog zločina završio osnovnu školu sa 17 godina kao i da potiče iz disfunkcionalne sredine i porodice. Da li u tome neko od tih koji ispuštaju krike i vapaje za pravdom vidi svoju odgovornost? Naravno da ne. Da li se bilo ko iz vlasti oglasio povodom tog pitanja i rekao da je tu zakazala država, da su socijalne službe propustile da urade svoj posao? Ni slova kritike na tu stranu nismo čuli. Svi bi da skidaju glavu i likuju nad činjenicom da izvršioca čeka „silovanje nogom od stola“. To nikog ne uzbuđuje, bar ne zabrinjava (a možda uzbuđuje manijake željne silovanja i krvi, a koji su ostali na slobodi) iako je to klasični dokaz da država ne funkcioniše i da neke stvari prepuštamo rulji.

Ono što je meni najsimptomatičnije u svemu ovome jeste činjenica da se masa, a zajedno sa njima i predstavnici vlasti (koji se ponašaju totalno nedržavnički, kao dio te iste linč-rulje) nikad ne identifikuje sa greškama društva i negativnim primjerima, dok svaki pozitivan primjer ili uspjeh nekoga iz svog naroda donekle doživljava kao i svoj uspjeh. Nije ni ovo neki patent ljudi i naroda sa ovih prostora, ali taj nivo nezainteresovanosti za to šta se događa na marginama društva a veličanje i saučestvovanje u bilo kakvom uspjehu u čijem nastanku se nije učestvovalo niti jedan promil jeste odlika duhovne nerazvijenosti naroda. Kako drugačlje objasniti činjenicu da se svakom našem sportisti koji osvoji medalju na nekom takmičenju organizuju dočeci kao rimskim vojskovođama nakon uspješnog ratnog pohoda? Ili činjenica da svakom od osvajača medalja (kojih na svakom takmičenju poput Olimpijskih igara ili Evropskog prvenstva u atletici ima po nekoliko stotina) sem resornog ministra javljaju i čestitaju i premijer i predsjednik lično? Neko bi rekao da u našoj državi sve ostalo funckioniše idealno čim predsjednici nemaju pametnija posla nego da prate prvenstva i čestitaju laureatima. A tek vapaji mase i medija da se svaka medalja „nagradi“ od strane države radnim mjestom, nacionalnom penzijom, nekom novčanom nagradom ili stanom. E to mi tek ne ide u glavu, a evo i zašto. 

Kao prvo, zapitajmo se, kakav li je to mentalni sklop koji zahtijeva da se među nama nagrađuju najbolji, oni koji su ionako u stanju da se sami o sebi brinu i koji su se već izdigli iz mase? Po kom osnovu da se nagrađuju? Samo se nadam da niko neće potezati priče o „sportistima kao najboljim ambasadorima“, evo ja pratim sve sportove i ispratio sam nedavno završeno evropsko prvenstvo u atletici, pa se već sad ne sjećam odakle je većina osvajača zlatnih medalja, a pogotovo njihovi lični uspjesi nisu promijenili moju percepciju o njihovim državama. Da li je to odraz stanja nacije, kad stalno imamo potrebu da se identifikujemo sa najboljima, a da od onih kojima je naša pomoć zaista potrebna odvraćamo pogled? Problemi neće nestati ako na njih ne obraćamo pažnju, mogu se samo multiplikovati. Ok je uživati u uspjesima naših sportista, ali to neće popraviti naše stanje nikako. A ti isti sportisti, njihov uspjeh će valorizovati tržište putem sponzorskih ugovora i marketinga, makar sada kad živimo u vremenu konzumerizma, slobodnog tržišta i komercijalizacije svega. 

Stepen razvoja jednog društva ne ogleda se u odnosu prema najboljima među nama, taj odnos više govori o našoj neostvarenosti i kompleksima. Stepen razvijenosti se najbolje vidi u odnosu prema najugroženijim kategorijama društva, a to su socijalni slučajevi, mentalno bolesne i osobe koje nisu sposobne da se brinu same o sebi. Da su socijalne službe odreagovale kad je bilo vrijeme u slučaju ubice male Tijane, možda je tragedija mogla da se spriječi. Da je neko od komšija reagovao, umjesto što je sklanjao pogled i okretao glavu (a sad te komšije i slični prvi obećavaju silovanje rodbine, prebijanje sestre i majke ubice), da je neko pozvao Centar za socijalni rad (a možda i jeste, ali je neko tamo svoj posao obavio aljkavo) kada je primjetio da majka zapostavlja tog nesretnog Dragana Đurića, da je neki psiholog izvršio evaluaciju ličnosti (za razliku od nekih novina koje sad intervjuišu neke kvazipsihologe koji tvrde da je u Srbiji 500 hiljada sličnih „monstruma“), možda bi tragedija bila izbjegnuta. Ali ne, lakše je na takve i slične slučajeve odreagovati ignorisanjem, lakše je optužiti Cigane da samo znaju da kradu, a starce smjestiti u kakav dom i prestati brinuti o njima. Lakše je, ali kako sijemo tako ćemo i žnjeti, i kao pojedinci, i kao društvo. Sve dok se budemo identifikovali samo sa uspjesima ljudi s kojim nemamo nikakve veze, a dok se budemo distancirali od svih situacija koje nisu „idealne“ (a one su te koje čine život), nećemo moći u potpunosti da se smatramo izgrađenim društvom i iznova i iznova će nas šokirati ovakve tragedije. A to što ih mi ignorišemo ne znači da se neće dešavati i ponavljati. 

110 s preponama u vis

Da li je činjenica da smo u totalnom kurcu doprinijela opštoj pomami za našim sportistima, pa se hvatamo za nešto što nas stavlja u iole istu ravan u kojoj je sav normalan svijet, ili je sve u našoj zemlji potaman, pa nema bitnijih vijesti da se stave na prvu stranicu novina, nego hejlovanje naših sportista, nemam pojma. Ali, poenta mog posta je ovo – ja, kao pravi ljubitelj sporta, koji je noćima ustajao da gleda i naše i tuđe sportiste i mečeve, koji prati i šta treba i šta ne treba, više sam ispizdio od floskula (što bi rekli Hrvati „ispraznica“, imaju ljudi Institut ili tako nešto za nove hrvatske riječi) tipa „Srbija sportska nacija“ ili „naši najbolji ambasadori“, „jedini koji su u nivou svjetskog vrha“ blablabla... Evo da se malo obračunam sa tim površnim ocjenama i  generalno tim duhom da se svršava na sve i svja.

Krenuću unazad u analizi ovih floskula koje sam napisao. Kao prvo, imamo mi čime da se pohvalimo pred svijetom i van područja sporta, međutim, pošto se u neke oblasti poput nauke i umjetnosti ne ulaže (bar medijski) ni 2% jer zaboga, šta naši političari imaju od slikanja sa „onim štreberima“ ili „onim tamo što drndaju po klaviru“, kao i sve u našoj zemlji, sve je potaknuto populizmom, tako da se forsiraju samo one vijesti i one oblasti koje interesuju većinu, svjetinu (a znamo šta o istoj misle i Heraklit i Platon), a shodno tome idu i ulaganja. Oko sportista se vrte mračni likovi, a oko instituta samo oni kojima treba neka dozvola ili nalaz. A nauka je čudna rabota, možeš biti najgenijalniji i navrijedniji na svijetu, ne zavisi sve od tebe, tako da naši izuzetni ljudi odlaze veoma često negdje gdje su uslovi mnogo bolji, bez čega napretka nema. (ne kažem, ne ulaže se ni u sport, ali bavljenje sportom i bavljenje naukom nisu iste kategorije, niti počinju isto niti je „društvena korisnost“ ista).

Sad se ne bih previše zadržavao na tome da li neki naši sportisti zaslužuju titule ambsadora (pogotovo u sprezi sa „navijačima“ koji nas brukaju gdje god stignu, naravno to je onaj mali dio istih, za koje sam se uvijek pitao odakle im lova da putuju na egzotične destinacije ako je istina to sve što se o njima priča, da su džankeri i da su profesionalni navijači, što bi značilo da se ne bave ničim sem navijanjem), ima superpozitivnih primjera, ima bolida i među sportistima (ima jedan ekstreman primjer jednog košarkaša ali neću mu reći ime jer je s druge strane nekim humanim ponašanjem pokazao da je laf), kao i u svakoj branši. Više me nervira to dodatno uzdizanje (i nagrađivanje) ljudi koji su već dovoljno izuzetni (ima odličan tekst Ljube Živkova na tu temu), sami su to postigli, a sad država gleda da ućari na tome, da ne pričam vlast i ljudi na istoj sa svojom potrebom za slikanjem sa „uspješnicima“! To smo mi, mi smo ekipa, high five, wow, opasni smo momci, idemo na basket, sa sve „prešjednikom“ koji objašnjava Džordžu dablju šta su to tri prsta! To je znak za trojku u basketu, man! Vi'š kako smo svi sportisti!

Što me dovodi do treće stavke, one koja me najviše nervira. Srbija sportska nacija? Hah. Komedija. Po čemu smo mi sportska nacija? U amaterskom sportu? Ni blizu. U većini razvijenih zemalja svako dijete se bavi nekim sportom, pogotovo bazičnim sportovima, a kod nas? Pa neki gradovi nemaju niti jednu salu! Puni kafići i MekDonaldsi debelih klinaca, djevojke i djevojčice teško da mogu da se bave sportom sa svim svojim manikirima i umecima. No ni to nije bitno, „dobri smo u vrhunskom sportu“! Je li? Pa kako to da od hiljadu (958 tačnije) medalja podijeljenih na OI u Pekingu naši uzmu tri! Jedno srebro (Čavić) i dvije bronze (Nole i vaterpolisti). Pri tome sam Čavić je rekao sto puta da njega ne bi bilo da je rastao i trenirao u majčici Srbiji, već da je proizvod američkog sistema. 

Neko će reći, jes, pa kad sam Felps osvoji 8 zlata a naša cijela reprezentacija jedno. I ja mislim da je taj način vođenja statistike glup, no to ne potire činjenicu da se kod nas forsira nekoliko sportova, u kojima smo dobri, pa mislimo da su to najvažniji sportovi na svijetu. Ako krenemo po popularnosti, u fudbalu smo odavno srednja žalost, borba za baraž, u košarci se pokušavamo oporaviti iako smo bili Bog i batina godinama (mada naravno borbe u Savezu uporno sputavaju bilo kakav ozbiljan oporavak), u odbojci se držimo odlično (mada je to sport oko kog se vrti nešto malo para), u rukometu smo šprdnja sa svojom passe igrom i držimo se samo na osnovu stare slave, u vaterpolu smo najveća sila unazad desetljeće (ali realno, u tom sportu postoji jedno 6 liga koje se igraju, i otprilike toliko ozbiljnih reprezentacija). Sjećam se da sam se zadesio u Beču jedne godine i da nisam mogao da nađem niti na jednoj televiziji prenos finala SP u vaterpolu (kad smo tukli Špance) dok nisam nabasao na srpsku kafanu koja je imala Total TV. A nema nas na mapi što se tiče nekih sportova koji se igraju širom svijeta. 

Međutim, još je veća tragedija na polju individualnih sportova. Sem par ekscesa tipa teniseri (što je zasluga roditelja prevashodno) i plivača (Čavić kao specifičan slučaj i Higl kao vanserijski talenat), jedino gdje smo neka sila je streljaštvo i veslanje (za karate i ostale sportove ne znam, mislim da niko ne zna, jer je to valjda sport koji je iscjepkan na najviše frakcija na svjetskom nivou tako da ne postoji neko referentno takmičenje koje bi dalo sve odgovore). Zašto nas nema nigdje u atletici? Najveći dometi naših atletičara su ulasci u finale, među 12. U gimnastici ja ne znam da li i šaljemo nekog na veća takmičenja. Hvala Čaviću što je popularisao plivanje koje je prije njega bilo na najnižim granama, ali sem njega i Higl ostalim se i ne možemo pohvaliti. A gdje su ostali olimpijski sportovi, gdje je boks, rvanje, streličarstvo, džudo, mačevanje, biciklizam, stoni tenis?

Neko će reći – Uslovi, nema se para. Pa Kubanaca ima malo više nego Srbalja (11 i kusur miliona) pa su na istim OI osvojili 24 medalje. Ili Slovaci ili Gruzijci koji su osvojili po 3 zlata. A nije da plivaju u parama. Ima sportova, ima i nas, ali ne može se na par pojedinačnih slučajeva i uzdizanja u nebesa sportova u kojim smo jaki nazivati nas „sportskom nacijom“. Ne bih sad upoređivao nas sa recimo Mađarima koje mi doživljavamo kao „zdepaste ljubitelje gulaša“ ali ti ljudi su svjetska sila u plivanju, atletici, veslanju i kajaku, konjičkim sportovima, gimnastici, a i vaterpolu, rukometu...

Problem percepcije je ogromna stvar. Niti je ispravno misliti i suditi o socijalnoj slici Srbije na osnovu šetnje kroz Knez Mihajlovu ili Strahinjića Bana ili kroz neki od šoping molova, tako ne treba suditi i o našem „sportskom duhu“ na osnovu par ekstremno pozitivnih primjera koji su više izuzetak nego pravilo.