недеља, 17. август 2014.

Kompleks(no) pitanje

Tragična sudbina djevojčice Tijane Jurić iz Bajmoka je, kao i svaka tragedija tih razmjera, pokrenula lavinu pitanja u vezi odnosa društva prema nekim društvenim pojavama. Političari i ljudi na vlasti nisu se pokazali dorasli zadatku i funkcijama koje obavljaju pa su svojim neodmjerenim izjavama dodavali ulje na vatru. Najočitiji primjer je izjava ministra unutrašnjih poslova koji je izrazio žaljenje što smrtna kazna nije više opcija kažnjavanja počinilaca najtežih krivičnih djela. To je izazvalo raspravu na temu opravdanosti ukidanja smrtne kazne, kao i ponovnog uvođenja. Druga velika rasprava se povela oko načina na koji su mediji ispratili cijeli slučaj, i da li se u pretjeralo u detaljnosti prenošenja informacija, morbidnosti, lešinarenju i da li je bilo ucjenjivanja porodice preminule djevojčice. Opet, pokrenula su se i pitanja retribucije, da li pustiti da rulja odradi linč ili da li država treba da pojača svoju represivnu politiku itd. Sve te rasprave će ponovo doći na red kad nas zadesi neka slična tragedija, a da će ih biti, biće ih, uvijek ih je bilo i to treba shvatiti kao prirodnu pojavu, poput poplava ili zemljotresa, tu činjenicu da među nama obitavaju ljudi koji su na prvi pogled zdravi, da ne kažem normalni (pojam čije je značenje devalvirano i koji je izgubio svaki smisao).

Kao prvo, htio bih da postavim jednu premisu na kojoj će počivati ostatak teksta – naime, čak i ako uzmemo tvrdnje ministra policije kao relevantne (a koje su zapravo izrečene u potpuno pogrešnom kontekstu) da su oni, posmatrajući izvršioca ovog zločina utvrdili da se on vratio svom poslu „ne iskazujući nikakvo kajanje“ (šta je trebalo da se desi, da suze lije dok siječe meso?), zar to nije jedan, ovako na prvu ruku znak da se radi o bolesnome čovjeku? To ipak treba da provjeri i na to odgovori struka, a to su neuropsihijatri, psiholozi i socijalni radnici. Ako se ispostavi da je u pitanju osoba koja je mentalno zdrava, onda pravosudno-kazneni sistem treba da odradi svoje. Ovako, na osnovu informacija koje se provlače u medijima, iz svega iznesenog reklo bi se da se radi o bolesnoj osobi. Sam zločin govori da to normalna osoba teško da bi mogla tako nešto da uradi.

Ono na čemu insistiraju mediji jeste to između ostalog činjenica da je izvršilac ovog zločina završio osnovnu školu sa 17 godina kao i da potiče iz disfunkcionalne sredine i porodice. Da li u tome neko od tih koji ispuštaju krike i vapaje za pravdom vidi svoju odgovornost? Naravno da ne. Da li se bilo ko iz vlasti oglasio povodom tog pitanja i rekao da je tu zakazala država, da su socijalne službe propustile da urade svoj posao? Ni slova kritike na tu stranu nismo čuli. Svi bi da skidaju glavu i likuju nad činjenicom da izvršioca čeka „silovanje nogom od stola“. To nikog ne uzbuđuje, bar ne zabrinjava (a možda uzbuđuje manijake željne silovanja i krvi, a koji su ostali na slobodi) iako je to klasični dokaz da država ne funkcioniše i da neke stvari prepuštamo rulji.

Ono što je meni najsimptomatičnije u svemu ovome jeste činjenica da se masa, a zajedno sa njima i predstavnici vlasti (koji se ponašaju totalno nedržavnički, kao dio te iste linč-rulje) nikad ne identifikuje sa greškama društva i negativnim primjerima, dok svaki pozitivan primjer ili uspjeh nekoga iz svog naroda donekle doživljava kao i svoj uspjeh. Nije ni ovo neki patent ljudi i naroda sa ovih prostora, ali taj nivo nezainteresovanosti za to šta se događa na marginama društva a veličanje i saučestvovanje u bilo kakvom uspjehu u čijem nastanku se nije učestvovalo niti jedan promil jeste odlika duhovne nerazvijenosti naroda. Kako drugačlje objasniti činjenicu da se svakom našem sportisti koji osvoji medalju na nekom takmičenju organizuju dočeci kao rimskim vojskovođama nakon uspješnog ratnog pohoda? Ili činjenica da svakom od osvajača medalja (kojih na svakom takmičenju poput Olimpijskih igara ili Evropskog prvenstva u atletici ima po nekoliko stotina) sem resornog ministra javljaju i čestitaju i premijer i predsjednik lično? Neko bi rekao da u našoj državi sve ostalo funckioniše idealno čim predsjednici nemaju pametnija posla nego da prate prvenstva i čestitaju laureatima. A tek vapaji mase i medija da se svaka medalja „nagradi“ od strane države radnim mjestom, nacionalnom penzijom, nekom novčanom nagradom ili stanom. E to mi tek ne ide u glavu, a evo i zašto. 

Kao prvo, zapitajmo se, kakav li je to mentalni sklop koji zahtijeva da se među nama nagrađuju najbolji, oni koji su ionako u stanju da se sami o sebi brinu i koji su se već izdigli iz mase? Po kom osnovu da se nagrađuju? Samo se nadam da niko neće potezati priče o „sportistima kao najboljim ambasadorima“, evo ja pratim sve sportove i ispratio sam nedavno završeno evropsko prvenstvo u atletici, pa se već sad ne sjećam odakle je većina osvajača zlatnih medalja, a pogotovo njihovi lični uspjesi nisu promijenili moju percepciju o njihovim državama. Da li je to odraz stanja nacije, kad stalno imamo potrebu da se identifikujemo sa najboljima, a da od onih kojima je naša pomoć zaista potrebna odvraćamo pogled? Problemi neće nestati ako na njih ne obraćamo pažnju, mogu se samo multiplikovati. Ok je uživati u uspjesima naših sportista, ali to neće popraviti naše stanje nikako. A ti isti sportisti, njihov uspjeh će valorizovati tržište putem sponzorskih ugovora i marketinga, makar sada kad živimo u vremenu konzumerizma, slobodnog tržišta i komercijalizacije svega. 

Stepen razvoja jednog društva ne ogleda se u odnosu prema najboljima među nama, taj odnos više govori o našoj neostvarenosti i kompleksima. Stepen razvijenosti se najbolje vidi u odnosu prema najugroženijim kategorijama društva, a to su socijalni slučajevi, mentalno bolesne i osobe koje nisu sposobne da se brinu same o sebi. Da su socijalne službe odreagovale kad je bilo vrijeme u slučaju ubice male Tijane, možda je tragedija mogla da se spriječi. Da je neko od komšija reagovao, umjesto što je sklanjao pogled i okretao glavu (a sad te komšije i slični prvi obećavaju silovanje rodbine, prebijanje sestre i majke ubice), da je neko pozvao Centar za socijalni rad (a možda i jeste, ali je neko tamo svoj posao obavio aljkavo) kada je primjetio da majka zapostavlja tog nesretnog Dragana Đurića, da je neki psiholog izvršio evaluaciju ličnosti (za razliku od nekih novina koje sad intervjuišu neke kvazipsihologe koji tvrde da je u Srbiji 500 hiljada sličnih „monstruma“), možda bi tragedija bila izbjegnuta. Ali ne, lakše je na takve i slične slučajeve odreagovati ignorisanjem, lakše je optužiti Cigane da samo znaju da kradu, a starce smjestiti u kakav dom i prestati brinuti o njima. Lakše je, ali kako sijemo tako ćemo i žnjeti, i kao pojedinci, i kao društvo. Sve dok se budemo identifikovali samo sa uspjesima ljudi s kojim nemamo nikakve veze, a dok se budemo distancirali od svih situacija koje nisu „idealne“ (a one su te koje čine život), nećemo moći u potpunosti da se smatramo izgrađenim društvom i iznova i iznova će nas šokirati ovakve tragedije. A to što ih mi ignorišemo ne znači da se neće dešavati i ponavljati. 

Нема коментара: