Da li je činjenica da smo u totalnom kurcu doprinijela opštoj pomami za našim sportistima, pa se hvatamo za nešto što nas stavlja u iole istu ravan u kojoj je sav normalan svijet, ili je sve u našoj zemlji potaman, pa nema bitnijih vijesti da se stave na prvu stranicu novina, nego hejlovanje naših sportista, nemam pojma. Ali, poenta mog posta je ovo – ja, kao pravi ljubitelj sporta, koji je noćima ustajao da gleda i naše i tuđe sportiste i mečeve, koji prati i šta treba i šta ne treba, više sam ispizdio od floskula (što bi rekli Hrvati „ispraznica“, imaju ljudi Institut ili tako nešto za nove hrvatske riječi) tipa „Srbija sportska nacija“ ili „naši najbolji ambasadori“, „jedini koji su u nivou svjetskog vrha“ blablabla... Evo da se malo obračunam sa tim površnim ocjenama i generalno tim duhom da se svršava na sve i svja.
Krenuću unazad u analizi ovih floskula koje sam napisao. Kao prvo, imamo mi čime da se pohvalimo pred svijetom i van područja sporta, međutim, pošto se u neke oblasti poput nauke i umjetnosti ne ulaže (bar medijski) ni 2% jer zaboga, šta naši političari imaju od slikanja sa „onim štreberima“ ili „onim tamo što drndaju po klaviru“, kao i sve u našoj zemlji, sve je potaknuto populizmom, tako da se forsiraju samo one vijesti i one oblasti koje interesuju većinu, svjetinu (a znamo šta o istoj misle i Heraklit i Platon), a shodno tome idu i ulaganja. Oko sportista se vrte mračni likovi, a oko instituta samo oni kojima treba neka dozvola ili nalaz. A nauka je čudna rabota, možeš biti najgenijalniji i navrijedniji na svijetu, ne zavisi sve od tebe, tako da naši izuzetni ljudi odlaze veoma često negdje gdje su uslovi mnogo bolji, bez čega napretka nema. (ne kažem, ne ulaže se ni u sport, ali bavljenje sportom i bavljenje naukom nisu iste kategorije, niti počinju isto niti je „društvena korisnost“ ista).
Sad se ne bih previše zadržavao na tome da li neki naši sportisti zaslužuju titule ambsadora (pogotovo u sprezi sa „navijačima“ koji nas brukaju gdje god stignu, naravno to je onaj mali dio istih, za koje sam se uvijek pitao odakle im lova da putuju na egzotične destinacije ako je istina to sve što se o njima priča, da su džankeri i da su profesionalni navijači, što bi značilo da se ne bave ničim sem navijanjem), ima superpozitivnih primjera, ima bolida i među sportistima (ima jedan ekstreman primjer jednog košarkaša ali neću mu reći ime jer je s druge strane nekim humanim ponašanjem pokazao da je laf), kao i u svakoj branši. Više me nervira to dodatno uzdizanje (i nagrađivanje) ljudi koji su već dovoljno izuzetni (ima odličan tekst Ljube Živkova na tu temu), sami su to postigli, a sad država gleda da ućari na tome, da ne pričam vlast i ljudi na istoj sa svojom potrebom za slikanjem sa „uspješnicima“! To smo mi, mi smo ekipa, high five, wow, opasni smo momci, idemo na basket, sa sve „prešjednikom“ koji objašnjava Džordžu dablju šta su to tri prsta! To je znak za trojku u basketu, man! Vi'š kako smo svi sportisti!Što me dovodi do treće stavke, one koja me najviše nervira. Srbija sportska nacija? Hah. Komedija. Po čemu smo mi sportska nacija? U amaterskom sportu? Ni blizu. U većini razvijenih zemalja svako dijete se bavi nekim sportom, pogotovo bazičnim sportovima, a kod nas? Pa neki gradovi nemaju niti jednu salu! Puni kafići i MekDonaldsi debelih klinaca, djevojke i djevojčice teško da mogu da se bave sportom sa svim svojim manikirima i umecima. No ni to nije bitno, „dobri smo u vrhunskom sportu“! Je li? Pa kako to da od hiljadu (958 tačnije) medalja podijeljenih na OI u Pekingu naši uzmu tri! Jedno srebro (Čavić) i dvije bronze (Nole i vaterpolisti). Pri tome sam Čavić je rekao sto puta da njega ne bi bilo da je rastao i trenirao u majčici Srbiji, već da je proizvod američkog sistema.
Neko će reći, jes, pa kad sam Felps osvoji 8 zlata a naša cijela reprezentacija jedno. I ja mislim da je taj način vođenja statistike glup, no to ne potire činjenicu da se kod nas forsira nekoliko sportova, u kojima smo dobri, pa mislimo da su to najvažniji sportovi na svijetu. Ako krenemo po popularnosti, u fudbalu smo odavno srednja žalost, borba za baraž, u košarci se pokušavamo oporaviti iako smo bili Bog i batina godinama (mada naravno borbe u Savezu uporno sputavaju bilo kakav ozbiljan oporavak), u odbojci se držimo odlično (mada je to sport oko kog se vrti nešto malo para), u rukometu smo šprdnja sa svojom passe igrom i držimo se samo na osnovu stare slave, u vaterpolu smo najveća sila unazad desetljeće (ali realno, u tom sportu postoji jedno 6 liga koje se igraju, i otprilike toliko ozbiljnih reprezentacija). Sjećam se da sam se zadesio u Beču jedne godine i da nisam mogao da nađem niti na jednoj televiziji prenos finala SP u vaterpolu (kad smo tukli Špance) dok nisam nabasao na srpsku kafanu koja je imala Total TV. A nema nas na mapi što se tiče nekih sportova koji se igraju širom svijeta.
Međutim, još je veća tragedija na polju individualnih sportova. Sem par ekscesa tipa teniseri (što je zasluga roditelja prevashodno) i plivača (Čavić kao specifičan slučaj i Higl kao vanserijski talenat), jedino gdje smo neka sila je streljaštvo i veslanje (za karate i ostale sportove ne znam, mislim da niko ne zna, jer je to valjda sport koji je iscjepkan na najviše frakcija na svjetskom nivou tako da ne postoji neko referentno takmičenje koje bi dalo sve odgovore). Zašto nas nema nigdje u atletici? Najveći dometi naših atletičara su ulasci u finale, među 12. U gimnastici ja ne znam da li i šaljemo nekog na veća takmičenja. Hvala Čaviću što je popularisao plivanje koje je prije njega bilo na najnižim granama, ali sem njega i Higl ostalim se i ne možemo pohvaliti. A gdje su ostali olimpijski sportovi, gdje je boks, rvanje, streličarstvo, džudo, mačevanje, biciklizam, stoni tenis?
Neko će reći – Uslovi, nema se para. Pa Kubanaca ima malo više nego Srbalja (11 i kusur miliona) pa su na istim OI osvojili 24 medalje. Ili Slovaci ili Gruzijci koji su osvojili po 3 zlata. A nije da plivaju u parama. Ima sportova, ima i nas, ali ne može se na par pojedinačnih slučajeva i uzdizanja u nebesa sportova u kojim smo jaki nazivati nas „sportskom nacijom“. Ne bih sad upoređivao nas sa recimo Mađarima koje mi doživljavamo kao „zdepaste ljubitelje gulaša“ ali ti ljudi su svjetska sila u plivanju, atletici, veslanju i kajaku, konjičkim sportovima, gimnastici, a i vaterpolu, rukometu...
Problem percepcije je ogromna stvar. Niti je ispravno misliti i suditi o socijalnoj slici Srbije na osnovu šetnje kroz Knez Mihajlovu ili Strahinjića Bana ili kroz neki od šoping molova, tako ne treba suditi i o našem „sportskom duhu“ na osnovu par ekstremno pozitivnih primjera koji su više izuzetak nego pravilo.
