Hajde da i ja stavim, što kažu Ameri,
svoja dva centa glede događaja koji su obilježili ovaj vikend, mjesec, a
vjerovatno i godinu.
Naravno da ovakvi događaji pokrenu lavinu komentara svih mogućih šuša, meni kao
mislećoj životinji, da ne kažem zoon
politikonu, je prirodno da se očitujem o ovakvom događaju, ko ima živaca, neka
čita, ko nema, ne mora, ko se slaže sa mnom, drago mi je, ko se ne slaže, neka
me briše, nikakav problem.
Primjetio sam da se komentari (uglavnom) mogu podijeliti na dva pola a to je „jadni
ljudi izginuli, šta sad tu učitavate ko je kriv, imajte pijeteta prema žrtvama
itd“ a drugi pol jeste „hehehe, sami su krivi, ko im jebe mater, tako i treba,
kako su nas“ uz svakakva očitavanja u vezi sa talasom izbjeglica. Iako i sam
više naginjem ovom prvom, tačnije sa ovim drugim teško mogu da se složim, u jednom dva najbolja teksta koja sam pročitao
povodom ove teme ima jedna veoma bitna teza, a to je svaki akt terorizma počiva
na politici i da se ne može čitati van političkog ključa. Pa ti ljudi nisu
izginuli u zemljotresu ili poplavama (mada se i tu uvijek može govoriti o
odgovornosti) već u nečemu što je politički čin i posljedica politike kao
takve.
Problem
sa diskusijom koja ide u ovom pravcu jeste da se ustanovi šta je starije,
kokoška ili jaje, tačnije, dokle u prošlost ići u potrazi za uzrocima ovog
nesretnog događaja. Ono što je meni zanimljiv detalj jeste da sad svi sručuju
drvlje i kamenje na predsjednika Francuske Olanda (koji jeste, da se ponovo
poslužim jednim američkim izrazom, izgledao kao jelen zaslijepljen farovima), a
slabo ko je (sem RT u jednom prilogu, bar koliko sam ja upratio) pomenuo ulogu
čovjeka kog je Oland pobijedio na izborima, Nikole Sarkozija, iskompleksiranog
muža Karle Bruni koji je prvo šurovao sa Gadafijem, a potom da bi to isto
sakrio snažno agitovao da se ta ista Libija pretvori u prašnjavu pustaru koja
je postala jedan od glavnih poligona odakle se regrutuju manijaci koji su
odgovorni i za ovaj posljednji zločinački čin. Njegovo likovanje nad tijelom raskomadanog Gadafija u Bengaziju 2011. mi je i dan danas jedan od najodvratnijih primjera ponašanja jednog ljudskog bića uopšte, dok se kleo kako sad nastupa period mira i sreće za sve Libijce. Sjećam se da sam svojevremeno
batalio raspravu sa nekim zagovornicima intervencija NATO nakon što su me
ubjeđivali kako griješim tvrdeći da od Libije više nema ništa i da se raspala
kontraargumentima kako se po Libiji pjevaju pobjedonosne pjesme širom te iste
države i kako nastupa novo doba za tu napaćenu zemlju. To je sve bilo prije
ubistva ambasadora SAD u Bengaziju, a ja nemam snage da sad idem i pametujem u
fazonu „jesam li vam rekao“ niti smatram da sam tad bio vidovit, svako sa zrncem
pameti i neostrašćenosti je mogao da vidi šta će da se desi.
Nažalost,
čisto sumnjam da će i sad nešto da se promijeni, nakon masakra u Parizu. U moru
blesavih izjava povodom ovih događaja meni je ona koja zaslužuje nagradu za
nategnuto tumačenje i najbudalastiji ispad izjava državnog sekretara SAD Džona
Kerija koji je izjavio da je posredno zapravo Asad kriv za ovo, jer dosta ljudi
koji dolaze da ratuju za Islamsku državu dolazi da bi ratovalo protiv njega.
Ameri i njihovi drugari će nastaviti da guslaju svoju priču i rade po svom
planu i programu, nevezano za stanje stvari na terenu, i obigravaće kao mačka
oko miša u namjeri da ne izazovu i ne imenuju glavnog krivca za dešavanja na
Bliskom istoku, jer je on istovremeno i najbolji kupac američkog oružja, glavni
proizvođač nafte i neko koga ne bi trebalo naljutiti, a to je Saudijska
Arabija. Zna se odakle dolazi većina propovjednika radikalnog islama, zna se
odakle dolazi najviše ratnika, zna se ko kupuje na crno naftu od ID pa je
prodaje po višestruko većim cijenama Zapadu, a za tu istu lovu kupuje oružje od
tog istog Zapada pa ga ponovo po višestruko većim cijenama prodaje toj istoj
Islamskoj državi – i dok ova farsa pod okriljem boga Profita traje, ništa se
promijeniti neće. Dok se ne imenuju pravi krivci i ne raskinu veze koje
omogućavaju ovakav razvoj događaja, nažalost, moraćemo da se priviknemo na novu
realnost koja se zove mogućnost terorističkih napada na svakom mjestu i u svako
vrijeme. Neće tu pomoći ni zatvaranje granica, ni ukidanje ljudskih prava, ni
sve moguće povrede privatnosti koje nam se spremaju, a indirektno, biće to i
ruganje žrtvama i ovog pariskog i drugih monstruoznih napada. Jer tako je to
kad ne postoji želja da se utvrde pravi krivci.
