110 s preponama u vis

Da li je činjenica da smo u totalnom kurcu doprinijela opštoj pomami za našim sportistima, pa se hvatamo za nešto što nas stavlja u iole istu ravan u kojoj je sav normalan svijet, ili je sve u našoj zemlji potaman, pa nema bitnijih vijesti da se stave na prvu stranicu novina, nego hejlovanje naših sportista, nemam pojma. Ali, poenta mog posta je ovo – ja, kao pravi ljubitelj sporta, koji je noćima ustajao da gleda i naše i tuđe sportiste i mečeve, koji prati i šta treba i šta ne treba, više sam ispizdio od floskula (što bi rekli Hrvati „ispraznica“, imaju ljudi Institut ili tako nešto za nove hrvatske riječi) tipa „Srbija sportska nacija“ ili „naši najbolji ambasadori“, „jedini koji su u nivou svjetskog vrha“ blablabla... Evo da se malo obračunam sa tim površnim ocjenama i  generalno tim duhom da se svršava na sve i svja.

Krenuću unazad u analizi ovih floskula koje sam napisao. Kao prvo, imamo mi čime da se pohvalimo pred svijetom i van područja sporta, međutim, pošto se u neke oblasti poput nauke i umjetnosti ne ulaže (bar medijski) ni 2% jer zaboga, šta naši političari imaju od slikanja sa „onim štreberima“ ili „onim tamo što drndaju po klaviru“, kao i sve u našoj zemlji, sve je potaknuto populizmom, tako da se forsiraju samo one vijesti i one oblasti koje interesuju većinu, svjetinu (a znamo šta o istoj misle i Heraklit i Platon), a shodno tome idu i ulaganja. Oko sportista se vrte mračni likovi, a oko instituta samo oni kojima treba neka dozvola ili nalaz. A nauka je čudna rabota, možeš biti najgenijalniji i navrijedniji na svijetu, ne zavisi sve od tebe, tako da naši izuzetni ljudi odlaze veoma često negdje gdje su uslovi mnogo bolji, bez čega napretka nema. (ne kažem, ne ulaže se ni u sport, ali bavljenje sportom i bavljenje naukom nisu iste kategorije, niti počinju isto niti je „društvena korisnost“ ista).

Sad se ne bih previše zadržavao na tome da li neki naši sportisti zaslužuju titule ambsadora (pogotovo u sprezi sa „navijačima“ koji nas brukaju gdje god stignu, naravno to je onaj mali dio istih, za koje sam se uvijek pitao odakle im lova da putuju na egzotične destinacije ako je istina to sve što se o njima priča, da su džankeri i da su profesionalni navijači, što bi značilo da se ne bave ničim sem navijanjem), ima superpozitivnih primjera, ima bolida i među sportistima (ima jedan ekstreman primjer jednog košarkaša ali neću mu reći ime jer je s druge strane nekim humanim ponašanjem pokazao da je laf), kao i u svakoj branši. Više me nervira to dodatno uzdizanje (i nagrađivanje) ljudi koji su već dovoljno izuzetni (ima odličan tekst Ljube Živkova na tu temu), sami su to postigli, a sad država gleda da ućari na tome, da ne pričam vlast i ljudi na istoj sa svojom potrebom za slikanjem sa „uspješnicima“! To smo mi, mi smo ekipa, high five, wow, opasni smo momci, idemo na basket, sa sve „prešjednikom“ koji objašnjava Džordžu dablju šta su to tri prsta! To je znak za trojku u basketu, man! Vi'š kako smo svi sportisti!

Što me dovodi do treće stavke, one koja me najviše nervira. Srbija sportska nacija? Hah. Komedija. Po čemu smo mi sportska nacija? U amaterskom sportu? Ni blizu. U većini razvijenih zemalja svako dijete se bavi nekim sportom, pogotovo bazičnim sportovima, a kod nas? Pa neki gradovi nemaju niti jednu salu! Puni kafići i MekDonaldsi debelih klinaca, djevojke i djevojčice teško da mogu da se bave sportom sa svim svojim manikirima i umecima. No ni to nije bitno, „dobri smo u vrhunskom sportu“! Je li? Pa kako to da od hiljadu (958 tačnije) medalja podijeljenih na OI u Pekingu naši uzmu tri! Jedno srebro (Čavić) i dvije bronze (Nole i vaterpolisti). Pri tome sam Čavić je rekao sto puta da njega ne bi bilo da je rastao i trenirao u majčici Srbiji, već da je proizvod američkog sistema. 

Neko će reći, jes, pa kad sam Felps osvoji 8 zlata a naša cijela reprezentacija jedno. I ja mislim da je taj način vođenja statistike glup, no to ne potire činjenicu da se kod nas forsira nekoliko sportova, u kojima smo dobri, pa mislimo da su to najvažniji sportovi na svijetu. Ako krenemo po popularnosti, u fudbalu smo odavno srednja žalost, borba za baraž, u košarci se pokušavamo oporaviti iako smo bili Bog i batina godinama (mada naravno borbe u Savezu uporno sputavaju bilo kakav ozbiljan oporavak), u odbojci se držimo odlično (mada je to sport oko kog se vrti nešto malo para), u rukometu smo šprdnja sa svojom passe igrom i držimo se samo na osnovu stare slave, u vaterpolu smo najveća sila unazad desetljeće (ali realno, u tom sportu postoji jedno 6 liga koje se igraju, i otprilike toliko ozbiljnih reprezentacija). Sjećam se da sam se zadesio u Beču jedne godine i da nisam mogao da nađem niti na jednoj televiziji prenos finala SP u vaterpolu (kad smo tukli Špance) dok nisam nabasao na srpsku kafanu koja je imala Total TV. A nema nas na mapi što se tiče nekih sportova koji se igraju širom svijeta. 

Međutim, još je veća tragedija na polju individualnih sportova. Sem par ekscesa tipa teniseri (što je zasluga roditelja prevashodno) i plivača (Čavić kao specifičan slučaj i Higl kao vanserijski talenat), jedino gdje smo neka sila je streljaštvo i veslanje (za karate i ostale sportove ne znam, mislim da niko ne zna, jer je to valjda sport koji je iscjepkan na najviše frakcija na svjetskom nivou tako da ne postoji neko referentno takmičenje koje bi dalo sve odgovore). Zašto nas nema nigdje u atletici? Najveći dometi naših atletičara su ulasci u finale, među 12. U gimnastici ja ne znam da li i šaljemo nekog na veća takmičenja. Hvala Čaviću što je popularisao plivanje koje je prije njega bilo na najnižim granama, ali sem njega i Higl ostalim se i ne možemo pohvaliti. A gdje su ostali olimpijski sportovi, gdje je boks, rvanje, streličarstvo, džudo, mačevanje, biciklizam, stoni tenis?

Neko će reći – Uslovi, nema se para. Pa Kubanaca ima malo više nego Srbalja (11 i kusur miliona) pa su na istim OI osvojili 24 medalje. Ili Slovaci ili Gruzijci koji su osvojili po 3 zlata. A nije da plivaju u parama. Ima sportova, ima i nas, ali ne može se na par pojedinačnih slučajeva i uzdizanja u nebesa sportova u kojim smo jaki nazivati nas „sportskom nacijom“. Ne bih sad upoređivao nas sa recimo Mađarima koje mi doživljavamo kao „zdepaste ljubitelje gulaša“ ali ti ljudi su svjetska sila u plivanju, atletici, veslanju i kajaku, konjičkim sportovima, gimnastici, a i vaterpolu, rukometu...

Problem percepcije je ogromna stvar. Niti je ispravno misliti i suditi o socijalnoj slici Srbije na osnovu šetnje kroz Knez Mihajlovu ili Strahinjića Bana ili kroz neki od šoping molova, tako ne treba suditi i o našem „sportskom duhu“ na osnovu par ekstremno pozitivnih primjera koji su više izuzetak nego pravilo.

Postavljanje granica

Prije par večeri oružane snage SAD (pod vođstvom UK i Francuske, obrati pažnju na ovo) su pokrenule napade na snage libijskog vođe (čovjek se deklariše tako, nema niti jednu zvaničnu funkciju) u svrhu „zaštite civila i sprovođenja u djelo zone zabranjenog letenja određenog Rezolucijom 1973 SB UN“. Hajde da ne ulazimo u meritum spora, da ne postavljamo pitanje ko je u pravu u unutrašnjem sukobu (iako će i ovo biti predmet spora) između ustanika i Gadafijeve vlade, već da postavimo pitanje oko granica. Kojih granica? Evo, ja ću za početak, da postavim pitanje oko sledećih granica, usput postavivši još par nekih pitanja koja me intrigiraju glede intervencionizma svake vrste:

1. Čemu služe granice države, pitanje suvereniteta, nezavisnosti, međunarodnih odnosa, OUN, mirovnih sporazuma, kada jedna država daje sebi za pravo da nasilno uđe u vazdušni prostor , da bombarduje po svom nahođenju ciljeve na teritoriji jedne suverene i međunarodno priznate države? Čemu služe granice, kada najviši predstavnici jedne države imaju pravo da kažu da im se ne sviđa što se na čelu druge države nalazi ta i ta persona, i da je vrijeme da ode, te da se onda direktno umiješaju . Ko ima pravo na intervenciju? Kada? Zašto? Zašto baš Amerikanci (o tome posebno, o unutrašnje-političkim i moralnim aspektima američke „pozvanosti da rješava probleme“)? Šta ako situacija postane još gora? Određene informacije govore da se iz predjela gdje se nalaze pobunjenici (istočna Libija-Kirenaika) per capita regrutuje najveći broj samoubica i terorista u okviru svih arapskih zemalja. Posebno pitanje (koje sad ne bih otvarao) jeste mogućnost opstanka Libije u granicama koje danas poznajemo, u svjetlu činjenice da je ta država ionako nastala od tri provincije koje su uglavnom imale sasvim odvojene istorije (Tripolitanija, Kirenaika i Fezan).

2. Granice mogućnosti upliva u „humanitarne katastrofe“.  Zašto su pobunjenici podržani onda kad se ratna sreća okrenula protiv njih? Zapad je pomno posmatrao situaciju i vjerovatno određenom logistikom podržavao pobunjenike dok su ovi grabili ka Tripoliju, međutim, čim se Gadafi malo stabilizovao i krenuo u kontraudar, odjednom je počela kuknjava tipa „spasimo civile“. Nekoliko stvari, ali jedna glavna, mi ovdje nije jasna: Ili su civili izuzetno dobro vojno napredovali, razbijajući Gadafijeve snage đevrecima, urmašicama i buketima jasmina dok režim nije umjesto kadaifa izvadio puščerine i počeo da se obračunava konvencionalnim oružjem, ili je druga stvar u pitanju, a to je da dok pobunjenici rokaju Gadafija klasičnim naoružanjem ovaj za to ne haje već samo tuče po civilima. Tako je to bar predstavljeno od strane spin doktora. Navijali smo dok su naši pobjeđivali, sad kad ne ide, vapaj zvani „humanitarna katastrofa“, ultimativni alibi je ponovo upotrijebljen kao džoker za upad u još jednu intervenciju.

Ovdje se takođe postavlja jedno pitanje, koje ću takođe ovlaš da dodirnem, a to je pitanje daljnje autentičnosti ove revolucije u arapskom svijetu sada kada „mrski zapad“ stoji za nekih od pobunjenika. A neki od čelnika nekih režima su već sami sebi pripisali dodatni legitimitet da pritisnu pobune u sopstvenim državama argumentom da se „bore protiv stranih plaćenika“. Koliko pravi pokreti otpora i opozicije žele ovakvu podršku i medvjeđu uslugu, treba njih pitati.

3. Granica tumačenja Rezolucije UN – ako ostavimo po strani pitanje ponašanja Rusije i Kine (Rusi kojima svaka turbulencija na polju energetike i resursa i podizanje cijena na tržištu istih automatski znači par milijardi više u budžetu, i Kinezi koji niti su navikli da lupaju rukom u sto niti im je u interesu da talasaju, jer se ne radi o Tajvanu, a Ameri i dalje imaju ogromne deficite u poslovanju sa NR) i donošenje jedne banalne revolucije, već je jasno da je ta ista rezolucija i „uvođenje zone zabranjenih letova“ eufemizam za rat. Dva su već u toku, a počela su na sličan način. Ono što i piše u toj rezoluciji, a ono što se dešava na terenu odavno nisu ni u kakvoj korelaciji. Sile intervencionista su sebi dale blanko odobrenje najljigavijim i najlicemjernijim razlogom, „zaštitom civila“, koja može da znači i, kao što smo vidjeli, razaranje PVO jedne države (na koji način to spada u zaštitu civila, a pogotovo u „zonu zabranjenih letova" – izgleda da su letovi zabranjeni samo jednoj strani). Likovanje i šepurenje rečenicama „vazdušne snage Vlade Libije više ne postoje“ predstavljaju gaženje te iste rezolucije. Evo samo da pitam, hoće li tu štetu ikada iko nadoknaditi državi Libiji i njenim građanima, Ili se očekuje da narod Libije bude zahvalan za svu tu štetu? Elem, i kad se završe prve faze (a evo neke su već okončane), dokle će ići ta „zaštita civila“, da li to uključuje i buduće građenje države i uvođenje reda (uz ugovore Blekvoteru i ostalim privatnicima povezanim sa centrima moći u glavnim zemljama), održavanje izbora i vaspostavljanje demokratije? Kalemljenje demokratije je jedan od najneuspješnijih koncepata za koji su se Amerikanci i njihovi sateliti najviše vezali, jer time žele i sebi i drugima da dokažu da je njihov sistem, a samim tim i ideologija i vrijednosna vizija ispravna, te ovo treba shvatiti na jednom individualističkom psihološkom nivou, kao potrebu sopstvenog dokazivanja.

4. Gdje su granice laganja i mazanja očiju svojih i tuđih državljana i licemjerstva intervencionista – možda je i ključno pitanje. Ovdje bih razdvojio pitanje Amerike i njenih razloga i odnosa samih Amerikanaca prema intervencionizmu (o tome posebno, kao što rekoh) već bih se zadržao na nekoliko činjenica koje su specifične za ovaj libijski slučaj. Interesantna je činjenica da Ameri ističu u prvi plan vođstvo Francuske i Britanije u ovom slučaju, a time, mora se priznati, istovremeno čine nekoliko odličnih državničkih poteza. Kao prvo, bacaju kosku svojim saveznicima (koju su ovi, ponukani sujetom, progutali kao gladan pas) koju će ovi iskoristiti i za unutrašnje svrhe (idu izbori u Francuskoj), Ameri će gledati da ne šalju svoje trupe da ginu, a kasnije će od saveznika moći da traže neke druge ustupke. Takođe, SAD gledaju da, bar otvoreno, ne ulaze u još jedan otvoren rat protiv još jedne muslimanske zemlje, da ne bi bili optuženi za neki novi krstaški pohod, pa su uključili i vojne snage nekih od svojih satelita na Bliskom istoku. Veliko je pitanje koliko će ova varka proći, a i to što nisu u prvom planu takođe ih ne pere od licemjerstva po pitanju toga što podržavaju neke režime koji su po pitanju poštovanja ljudskih prava bili daleko iza Gadafijevog (Saudijska Arabija, Bahrein). Već se postavljaju pitanja tipa „da li je libijska krv skuplja od bahreinske“, jer u Bahreinu trenutno bukti nešto što bi moglo da preraste u mnogo krvaviji sukob, jer se radi o gušenju protesta jedne muslimanske sekte (Šita) od strane vladajuće sunitske sekte podržane od strane snaga iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok na to Iran, najblaže rečeno, ne gleda blagonaklono. Sve to ide na dušu intervencionistima, koji i dalje traže neka banalna opravdanja prilikom iskazivanja sopstvenih ekspanzionističkih/imperijalističkih/kapitalističkih težnji. To odbijanje da se kaže da se neke stvari rade zbog nafte, strateških interesa, a da se neke ne rade da se ne bi naljutili neki drugi veliki igrači, me podsjećaju na onu situaciju kada silovatelj od žrtve ne traži samo pristajanje na čin, već i potvrdu da i žrtva uživa u tome, da ga voli itd.

Uglavnom, mogu shvatiti postojanje interesa, zaštitu istih, želju za dokazivanjem, želju za kontrolom drugih, ali ovo pisanje i jeste nastalo inspirisano od strane medija velikih sila da uporno nađu opravdanje za sopstvenu bahatost. Taj nivo licemjerja jednostavno ne ide u istu rečenicu sa vrijednostima koje (proklamovano) štite te iste sile tim intervencijama koje žele da opravdaju tim licemjerjem. Krug je zatvoren.