Doktore, što se to događa sa mnom, osjećam se čudno, imam trideset sedam godina i bijednu diplomu

Mučno mi je bilo gledati neko veče mog profesora Branka Rakića na RTS-u u emisiji kod Olivere Kovačević. Za one koji ne znaju, riječ je o jednom od najomiljenijih profesora Pravnog fakulteta a pritom i jednog sa „najtežim“ akademskim pedigreom. On sam je znao da, u šali, kaže da je skriboman i da je pretjerao sa svojom doktorskom disertacijom koja je „teška“, koliko se sjećam, 750 stranica i koja je odbranjena na Sorboni na francuskom jeziku. Zato me je razočarao njegov nastup na RTS-u neko veče. Očekivao sam da će on stati u odbranu svoje profesije, akademske elite i svog mukotrpnog rada (jer je po sopstvenim riječima utrošio četiri godine na spremanje doktorske disertacije) barem time što će, na osnovu zdrave logike, posumnjati u činjenicu da nema ništa sporno u doktoratu, odbrani i kvalitetu istog ministra policije Nebojše Stefanovića.  Jednostavno, čovjek koji je predsjedavao parlamentom za vrijeme svojih doktorskih studija, u šta smo se mogli uvjeriti putem prenosa skupštine, morao bi da bude nevjerovatan akademski potencijal da bi u tim ostacima slobodnog vremena, uspio da za dvije godine spremi doktorsku disertaciju. Ili je to u pitanju, ili su kriterijumi za doktorat naglo opali, što je možda i ispravniji odgovor na ovu sumnju koja se nadvila nad doktorat gospodina Stefanovića.

Svjestan sam činjenice da je, kao pravnik i Ombudsman Beogradskog Univerziteta, profesor Rakić dužan da, kao što je sam rekao, brani prezumpciju nevinosti i da se ne može paušalno izjašnjavati o navodima „optužnice“ koja je iznijeta na sajtu Peščanika. Takođe, on u ovom dvojnom svojstvu, mora da pravno formalistički zastupa stanovište da se procedure moraju poštovati. Ali, kao što dobro znamo, nije sve u pravnom formalizmu i procedurama. Postoji i ono nešto „iznutra“ što vam govori da s datim predmetom razgovora nije sve u redu. Tako je morao da odreaguje i profesor Rakić, braneći time i profesiju i titulu, i svoju i svih svojih kolega, onih koji se trenutno diče svojim titulama a do kojih su došli krvavim radom, ali još više onih od kojih je i on učio i koje je naslijedio, a to je problem koji je možda i veći od toga da li je ministar Stefanović plagirao doktorat. Kako smo došli do toga da su se nekad doktorskim zvanjem dičili ljudi poput (izvinjavam se svima što ću da se ograničim na pravnike, jer je to moja struka) Radomira Lukića, Mihajla Đurića, Mihajla Konstantinovića, Milana Bartoša ili Danila Baste? Kako smo došli do toga da se istim titulama diče takve renesansne ličnosti i s druge strane predstavnici političkog establišmenta poput Nebojše Stefanovića? U čemu je fascinacija političara i drugih ljudi na pozicijama moći akademskim zvanjima? Kako je moguće da recimo Diana Dragutinović, student generacije (a sada recimo viceguvernerka stranačke koleginice gospodina Stefanovića) Ekonomskog Fakulteta, doktorira tek 9 godina nakon sticanja zvanja magistra, a da to gospodinu Stefanoviću, pored svih obaveza koje je imao kao predsjednik Skupštine, pođe za rukom za dvije godine?

Jedan od odgovora leži i u činjenici da je došlo do teške degradacije kvaliteta na našim Univerzitetima. Ako riba smrdi od glave, onda moramo poći od najvažnijeg Univerziteta u Srbiji, a to je Beogradski univerzitet. Nekada su na fakultetima ovog Univerziteta predavali najeminentniji stručnjaci iz svojih oblasti. Samo bacanje pogleda na biografije ljudi koje sam pomenuo izaziva strahopoštovanje. Radomir Lukić, čiji se udžbenik koristio (ne znam da li se i sada koristi, ipak je Bolonja zavladala i na našim fakultetima) u moje vrijeme, je doktorirao sa 25 godina na Sorboni, pritom na odbrani noseći srpsku narodnu nošnju. Mihailo Konstantinović je tvorac i dalje važećeg Zakona o obligacionim odnosima, kojim je uredio jednu od najkompleksnijih oblasti prava, i taj zakon i dan danas, trideset i kusur godina, jedan od primjera kako se pišu zakoni koji treba da traju. I on je takođe bio francuski student, odnosno doktorand. Mihailo Đurić, čuveni „disident“, profesor oko čijeg se utamničenja vodila rasprava i zbog kog su mnogi cijenjeni profesori napuštali svoja mjesta na fakultetima, je studirao pored prava i klasičnu filologiju kao i filozofiju. Njegov opus obuhvata mnoštvo knjiga objavljenih u Njemačkoj na njemačkom jeziku. Danilo Basta je profesor čiji prevodi obuhvataju Kanta, Šelinga, Jaspersa, Šmita, što sigurno nije posao koji može bilo ko da odradi.

Ovo su bili ljudi koji su radili u vrijeme dok je u Jugoslaviji na vlasti bio komunistički režim. Taj režim je imao svoj način obračunavanja sa akademskom zajednicom, nije volio disonantne tonove, narušavana je autonomija univerziteta, ali se poštovalo zvanje i mnogo manje je bilo pokušaja da se predstavnici komunističkog establišmenta domognu akademskih zvanja. Njih su interesovale druge stvari, a to su bili poslovodni odbori profitabilnih preduzeća, ambasadorska i slična mjesta gdje se moglo uživati a ne raditi previše (vidjeti epizodu Jove Kapičića u Švedskoj). Takođe, izdvajanja za nauku i odnos prema istoj je bio takav da nije bilo previše onog što se zove „odliv mozgova“, jer su se većina ljudi, koji su i tada odlazili da studiraju napolju, vraćali i unapređivali akademsku zajednicu. U međuvremenu, zbog cjelokupne situacije, došlo je do toga se najbolji studenti nakon završenih postdiplomskih studenata, u mnogo manjem broju vraćaju u zemlju. Tome je sigurno doprinijela i degradacija ugleda intelektualne elite, izazvana odnosom vlasti prema istoj ali i padom kvaliteta te iste elite. A onda se desio „kopernikanski obrt“. Zbog pada tog istog kvaliteta pojavila se potreba određenih ljudi da svoj društveni status, stečen u nekim drugim oblastima života, poput politike ili ekonomije (ponekad i sive, crne i ostalih boja) dodatno „pojačaju“ obezbjeđivanjem i onog što im je nedostajalo ili što nisu mogli da obezbijede regularnim putem, a to su akademska zvanja.

Počelo je time što s ljudi koji su mladost proveli po kafanama, graničnim prelazima, pijacama, zatvorima i ostalim mjestima okupljanja  „ganjajući“ neke druge karijere poželjeli da se ne osjećaju manje vrijedni u društvu ljudi sa diplomama fakulteta. Naravno, steći diplomu fakulteta (nekad) nije (bilo) lako, ali na sreću, ta pojava koincidirala je sa jednom drugom pojavom, a to je ono što zovu „privatni fakulteti“. Za određenu svotu novca ljudi željni zvanja (ali ne i znanja) mogli su doći u posjed diploma raznoraznih menadžera, stručnjaka za oblasti upravljanja svim i svačim, i samo je bilo pitanje vremena kada će posjedovanje diplome osnovnih studija postati nedovoljno da zadovolji sujetu ljudi o kojima govorimo. I tada je već bilo kasno. Jer i na državnim fakultetima već su se među profesorima uveliko bili pojavili ljudi koji nisu bili dostojni tih zvanja, ili čak, i ako su bili dostojni, njihov kvalitet života je bio toliko degradiran da su bili prinuđeni da prodaju svoj status i zvanje tako što će početi da rade na privatnim fakultetima. Sledeći korak bijaše to štancovanje diploma mastera, a potom bogami i doktora nauka čiji radovi svojevremeno ne bi bili dovoljni ni da se objave kao studentski radovi u zbornicima, analima ili godišnjacima. Realno, kola su već krenula nizbrdo u akademskoj zajednici što se kvaliteta tiče, i niti je imao ko da povuče ručnu kočnicu, niti bi ona bila dovoljna da nešto promijeni.

Ono što nije jasno jeste na čemu se zasniva ta fascinacija titulama i zvanjima ako iza toga ne stoji rad, akademski značaj rada i djela dotične osobe? Da li su ti ljudi željni zvanja svjesni da ta titula dolazi kao posljedica ugleda u akademskoj zajednici i rada na sebi, a ne obrnuto? Da niko nije postao pametniji jer je doktor, već da se (po pravilu) doktor postaje jer je neko vrijedan i pametan? Ponoviću pitanje? Kako smo došli od Radomira Lukića, Mihajla Đurića i Mihajla Konstantinovića do Nebojše Stefanovića? Stanje naše akademske zajednice je katastrofalno. To je paradigma našeg društva, kolapsa svih vrijednosti i samo jedan od pokazatelja svih nedaća koje su nas zadesile poslednjih nekoliko decenija. Ali je i jedna od oblasti koja bi trebalo da je među prvima u redu za totalnu sanaciju, da ne kažem generalku. Jer smo vidjeli kakva se šteta nanosi kad se zapostavi , a posljedice isplivaju tek nakon par generacija.