Bijes, nemoć i činjenica da se ništa neće promijeniti

Hajde da i ja stavim, što kažu Ameri, svoja dva centa glede događaja koji su obilježili ovaj vikend, mjesec, a vjerovatno i godinu. 

Naravno da ovakvi događaji pokrenu lavinu komentara svih mogućih šuša, meni kao mislećoj životinji,  da ne kažem zoon politikonu, je prirodno da se očitujem o ovakvom događaju, ko ima živaca, neka čita, ko nema, ne mora, ko se slaže sa mnom, drago mi je, ko se ne slaže, neka me briše, nikakav problem.

Primjetio sam da se komentari (uglavnom) mogu podijeliti na dva pola a to je „jadni ljudi izginuli, šta sad tu učitavate ko je kriv, imajte pijeteta prema žrtvama itd“ a drugi pol jeste „hehehe, sami su krivi, ko im jebe mater, tako i treba, kako su nas“ uz svakakva očitavanja u vezi sa talasom izbjeglica. Iako i sam više naginjem ovom prvom, tačnije sa ovim drugim teško mogu da se složim,  u jednom dva najbolja teksta koja sam pročitao povodom ove teme ima jedna veoma bitna teza, a to je svaki akt terorizma počiva na politici i da se ne može čitati van političkog ključa. Pa ti ljudi nisu izginuli u zemljotresu ili poplavama (mada se i tu uvijek može govoriti o odgovornosti) već u nečemu što je politički čin i posljedica politike kao takve.

Problem sa diskusijom koja ide u ovom pravcu jeste da se ustanovi šta je starije, kokoška ili jaje, tačnije, dokle u prošlost ići u potrazi za uzrocima ovog nesretnog događaja. Ono što je meni zanimljiv detalj jeste da sad svi sručuju drvlje i kamenje na predsjednika Francuske Olanda (koji jeste, da se ponovo poslužim jednim američkim izrazom, izgledao kao jelen zaslijepljen farovima), a slabo ko je (sem RT u jednom prilogu, bar koliko sam ja upratio) pomenuo ulogu čovjeka kog je Oland pobijedio na izborima, Nikole Sarkozija, iskompleksiranog muža Karle Bruni koji je prvo šurovao sa Gadafijem, a potom da bi to isto sakrio snažno agitovao da se ta ista Libija pretvori u prašnjavu pustaru koja je postala jedan od glavnih poligona odakle se regrutuju manijaci koji su odgovorni i za ovaj posljednji zločinački čin. Njegovo likovanje nad tijelom raskomadanog Gadafija u Bengaziju 2011. mi je i dan danas jedan od najodvratnijih primjera ponašanja jednog ljudskog bića uopšte, dok se kleo kako sad nastupa period mira i sreće za sve Libijce. Sjećam se da sam svojevremeno batalio raspravu sa nekim zagovornicima intervencija NATO nakon što su me ubjeđivali kako griješim tvrdeći da od Libije više nema ništa i da se raspala kontraargumentima kako se po Libiji pjevaju pobjedonosne pjesme širom te iste države i kako nastupa novo doba za tu napaćenu zemlju. To je sve bilo prije ubistva ambasadora SAD u Bengaziju, a ja nemam snage da sad idem i pametujem u fazonu „jesam li vam rekao“ niti smatram da sam tad bio vidovit, svako sa zrncem pameti i neostrašćenosti je mogao da vidi šta će da se desi.

Nažalost, čisto sumnjam da će i sad nešto da se promijeni, nakon masakra u Parizu. U moru blesavih izjava povodom ovih događaja meni je ona koja zaslužuje nagradu za nategnuto tumačenje i najbudalastiji ispad izjava državnog sekretara SAD Džona Kerija koji je izjavio da je posredno zapravo Asad kriv za ovo, jer dosta ljudi koji dolaze da ratuju za Islamsku državu dolazi da bi ratovalo protiv njega. Ameri i njihovi drugari će nastaviti da guslaju svoju priču i rade po svom planu i programu, nevezano za stanje stvari na terenu, i obigravaće kao mačka oko miša u namjeri da ne izazovu i ne imenuju glavnog krivca za dešavanja na Bliskom istoku, jer je on istovremeno i najbolji kupac američkog oružja, glavni proizvođač nafte i neko koga ne bi trebalo naljutiti, a to je Saudijska Arabija. Zna se odakle dolazi većina propovjednika radikalnog islama, zna se odakle dolazi najviše ratnika, zna se ko kupuje na crno naftu od ID pa je prodaje po višestruko većim cijenama Zapadu, a za tu istu lovu kupuje oružje od tog istog Zapada pa ga ponovo po višestruko većim cijenama prodaje toj istoj Islamskoj državi – i dok ova farsa pod okriljem boga Profita traje, ništa se promijeniti neće. Dok se ne imenuju pravi krivci i ne raskinu veze koje omogućavaju ovakav razvoj događaja, nažalost, moraćemo da se priviknemo na novu realnost koja se zove mogućnost terorističkih napada na svakom mjestu i u svako vrijeme. Neće tu pomoći ni zatvaranje granica, ni ukidanje ljudskih prava, ni sve moguće povrede privatnosti koje nam se spremaju, a indirektno, biće to i ruganje žrtvama i ovog pariskog i drugih monstruoznih napada. Jer tako je to kad ne postoji želja da se utvrde pravi krivci.

Postavljanje granica

Prije par večeri oružane snage SAD (pod vođstvom UK i Francuske, obrati pažnju na ovo) su pokrenule napade na snage libijskog vođe (čovjek se deklariše tako, nema niti jednu zvaničnu funkciju) u svrhu „zaštite civila i sprovođenja u djelo zone zabranjenog letenja određenog Rezolucijom 1973 SB UN“. Hajde da ne ulazimo u meritum spora, da ne postavljamo pitanje ko je u pravu u unutrašnjem sukobu (iako će i ovo biti predmet spora) između ustanika i Gadafijeve vlade, već da postavimo pitanje oko granica. Kojih granica? Evo, ja ću za početak, da postavim pitanje oko sledećih granica, usput postavivši još par nekih pitanja koja me intrigiraju glede intervencionizma svake vrste:

1. Čemu služe granice države, pitanje suvereniteta, nezavisnosti, međunarodnih odnosa, OUN, mirovnih sporazuma, kada jedna država daje sebi za pravo da nasilno uđe u vazdušni prostor , da bombarduje po svom nahođenju ciljeve na teritoriji jedne suverene i međunarodno priznate države? Čemu služe granice, kada najviši predstavnici jedne države imaju pravo da kažu da im se ne sviđa što se na čelu druge države nalazi ta i ta persona, i da je vrijeme da ode, te da se onda direktno umiješaju . Ko ima pravo na intervenciju? Kada? Zašto? Zašto baš Amerikanci (o tome posebno, o unutrašnje-političkim i moralnim aspektima američke „pozvanosti da rješava probleme“)? Šta ako situacija postane još gora? Određene informacije govore da se iz predjela gdje se nalaze pobunjenici (istočna Libija-Kirenaika) per capita regrutuje najveći broj samoubica i terorista u okviru svih arapskih zemalja. Posebno pitanje (koje sad ne bih otvarao) jeste mogućnost opstanka Libije u granicama koje danas poznajemo, u svjetlu činjenice da je ta država ionako nastala od tri provincije koje su uglavnom imale sasvim odvojene istorije (Tripolitanija, Kirenaika i Fezan).

2. Granice mogućnosti upliva u „humanitarne katastrofe“.  Zašto su pobunjenici podržani onda kad se ratna sreća okrenula protiv njih? Zapad je pomno posmatrao situaciju i vjerovatno određenom logistikom podržavao pobunjenike dok su ovi grabili ka Tripoliju, međutim, čim se Gadafi malo stabilizovao i krenuo u kontraudar, odjednom je počela kuknjava tipa „spasimo civile“. Nekoliko stvari, ali jedna glavna, mi ovdje nije jasna: Ili su civili izuzetno dobro vojno napredovali, razbijajući Gadafijeve snage đevrecima, urmašicama i buketima jasmina dok režim nije umjesto kadaifa izvadio puščerine i počeo da se obračunava konvencionalnim oružjem, ili je druga stvar u pitanju, a to je da dok pobunjenici rokaju Gadafija klasičnim naoružanjem ovaj za to ne haje već samo tuče po civilima. Tako je to bar predstavljeno od strane spin doktora. Navijali smo dok su naši pobjeđivali, sad kad ne ide, vapaj zvani „humanitarna katastrofa“, ultimativni alibi je ponovo upotrijebljen kao džoker za upad u još jednu intervenciju.

Ovdje se takođe postavlja jedno pitanje, koje ću takođe ovlaš da dodirnem, a to je pitanje daljnje autentičnosti ove revolucije u arapskom svijetu sada kada „mrski zapad“ stoji za nekih od pobunjenika. A neki od čelnika nekih režima su već sami sebi pripisali dodatni legitimitet da pritisnu pobune u sopstvenim državama argumentom da se „bore protiv stranih plaćenika“. Koliko pravi pokreti otpora i opozicije žele ovakvu podršku i medvjeđu uslugu, treba njih pitati.

3. Granica tumačenja Rezolucije UN – ako ostavimo po strani pitanje ponašanja Rusije i Kine (Rusi kojima svaka turbulencija na polju energetike i resursa i podizanje cijena na tržištu istih automatski znači par milijardi više u budžetu, i Kinezi koji niti su navikli da lupaju rukom u sto niti im je u interesu da talasaju, jer se ne radi o Tajvanu, a Ameri i dalje imaju ogromne deficite u poslovanju sa NR) i donošenje jedne banalne revolucije, već je jasno da je ta ista rezolucija i „uvođenje zone zabranjenih letova“ eufemizam za rat. Dva su već u toku, a počela su na sličan način. Ono što i piše u toj rezoluciji, a ono što se dešava na terenu odavno nisu ni u kakvoj korelaciji. Sile intervencionista su sebi dale blanko odobrenje najljigavijim i najlicemjernijim razlogom, „zaštitom civila“, koja može da znači i, kao što smo vidjeli, razaranje PVO jedne države (na koji način to spada u zaštitu civila, a pogotovo u „zonu zabranjenih letova" – izgleda da su letovi zabranjeni samo jednoj strani). Likovanje i šepurenje rečenicama „vazdušne snage Vlade Libije više ne postoje“ predstavljaju gaženje te iste rezolucije. Evo samo da pitam, hoće li tu štetu ikada iko nadoknaditi državi Libiji i njenim građanima, Ili se očekuje da narod Libije bude zahvalan za svu tu štetu? Elem, i kad se završe prve faze (a evo neke su već okončane), dokle će ići ta „zaštita civila“, da li to uključuje i buduće građenje države i uvođenje reda (uz ugovore Blekvoteru i ostalim privatnicima povezanim sa centrima moći u glavnim zemljama), održavanje izbora i vaspostavljanje demokratije? Kalemljenje demokratije je jedan od najneuspješnijih koncepata za koji su se Amerikanci i njihovi sateliti najviše vezali, jer time žele i sebi i drugima da dokažu da je njihov sistem, a samim tim i ideologija i vrijednosna vizija ispravna, te ovo treba shvatiti na jednom individualističkom psihološkom nivou, kao potrebu sopstvenog dokazivanja.

4. Gdje su granice laganja i mazanja očiju svojih i tuđih državljana i licemjerstva intervencionista – možda je i ključno pitanje. Ovdje bih razdvojio pitanje Amerike i njenih razloga i odnosa samih Amerikanaca prema intervencionizmu (o tome posebno, kao što rekoh) već bih se zadržao na nekoliko činjenica koje su specifične za ovaj libijski slučaj. Interesantna je činjenica da Ameri ističu u prvi plan vođstvo Francuske i Britanije u ovom slučaju, a time, mora se priznati, istovremeno čine nekoliko odličnih državničkih poteza. Kao prvo, bacaju kosku svojim saveznicima (koju su ovi, ponukani sujetom, progutali kao gladan pas) koju će ovi iskoristiti i za unutrašnje svrhe (idu izbori u Francuskoj), Ameri će gledati da ne šalju svoje trupe da ginu, a kasnije će od saveznika moći da traže neke druge ustupke. Takođe, SAD gledaju da, bar otvoreno, ne ulaze u još jedan otvoren rat protiv još jedne muslimanske zemlje, da ne bi bili optuženi za neki novi krstaški pohod, pa su uključili i vojne snage nekih od svojih satelita na Bliskom istoku. Veliko je pitanje koliko će ova varka proći, a i to što nisu u prvom planu takođe ih ne pere od licemjerstva po pitanju toga što podržavaju neke režime koji su po pitanju poštovanja ljudskih prava bili daleko iza Gadafijevog (Saudijska Arabija, Bahrein). Već se postavljaju pitanja tipa „da li je libijska krv skuplja od bahreinske“, jer u Bahreinu trenutno bukti nešto što bi moglo da preraste u mnogo krvaviji sukob, jer se radi o gušenju protesta jedne muslimanske sekte (Šita) od strane vladajuće sunitske sekte podržane od strane snaga iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok na to Iran, najblaže rečeno, ne gleda blagonaklono. Sve to ide na dušu intervencionistima, koji i dalje traže neka banalna opravdanja prilikom iskazivanja sopstvenih ekspanzionističkih/imperijalističkih/kapitalističkih težnji. To odbijanje da se kaže da se neke stvari rade zbog nafte, strateških interesa, a da se neke ne rade da se ne bi naljutili neki drugi veliki igrači, me podsjećaju na onu situaciju kada silovatelj od žrtve ne traži samo pristajanje na čin, već i potvrdu da i žrtva uživa u tome, da ga voli itd.

Uglavnom, mogu shvatiti postojanje interesa, zaštitu istih, želju za dokazivanjem, želju za kontrolom drugih, ali ovo pisanje i jeste nastalo inspirisano od strane medija velikih sila da uporno nađu opravdanje za sopstvenu bahatost. Taj nivo licemjerja jednostavno ne ide u istu rečenicu sa vrijednostima koje (proklamovano) štite te iste sile tim intervencijama koje žele da opravdaju tim licemjerjem. Krug je zatvoren.