Sječenje naživo

Slučaj nestale djevojčice Tijane Jurić (15) iz Bajmoka, koji se nažalost završio tragično, je nesreća i tragedija o kojoj je zaista teško i govoriti, i da budemo iskreni, i nema puno šta da se kaže. Čovjek ostane nijem pred količinom tuge i nesreće koja se prosula na familiju i sve koji su znali tu djevojčicu. Nema tu nešto puno ni da se doda, prema onome što znamo, ona je bila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, kada je očigledno bolesnom čovjeku nešto kvrcnulo u glavi i kada je odlučio da svoju posjetu Bajmoku završi krvavim činom otmice i na kraju ubistva nesretne tinejdžerke.

Nekoliko drugih aspekata ove priče su meni zanimljivi. Kao prvo, poteglo se pitanje da li je ovaj čovjek koji je (za sada) glavni osumnjičeni (nota bene!) bio pri zdravoj svijesti, tj. da li on može da se podvede pod ono što mi zovemo „mentalno zdrav“ ili „normalan“ čovjek. Kao argumenti za tvrdnju da se radi o uračunljivoj osobi se poteže činjenica da je dotični mesar iz Surčina (ne znam mu ime, niti me interesuje, niti je bitno za priču) malu Tijanu oteo, vozio kolima, ubio, ko zna šta još radio (pokazaće obdukcija) i potom zakopao, da bi nastavio sa svojim aktivnostima „bez trunke kajanja“ i isto tako „bez trunke kajanja“ pokazao policiji mjesto zločina i mjesto gdje je se oslobodio tijela. Da li iko vidi nelogičnost u ovim iskazima? Pa treba razlikovati stanje afekta od neuračunljivosti. Neuračunljiv čovjek može da, na prvi pogled djeluje sasvim normalno, da bude fini komšija koji pomaže bakici da baci smeće. Da li je nekad neko gledao neki dokumentarac ili snimke sa suđenja masovnim ubicama? Pa to odsustvo empatije i kajanja su uglavnom dobar pokazatelj da se radi o bolesnim ljudima. Da je ovaj zločinac pokazao bar trunku kajanja, da je pukao pred mjestom gdje je ubio djevojčicu, pa zar to ne bi bio jači znak da se radi o iole normalnoj osobi?

Druga stvar koja govori o tome da počinioca ovog zločina treba tretirati kao bolesnu osobu, a ne kao nekog perfidnog i smišljenog ubicu jeste ta činjenica da se za sad motiv zločina ne nazire. Bilo je nekih spinova u medijima da ovo ima veze sa nekim dugovanjima oca pokojne djevojčice, ali izgleda da od te priče nema ništa. Ako je to u pitanju, ako je ovo neka odmazda prema roditeljima, onda priče nema: osuditi izvršioca na maksimalnu kaznu i naći naredbodavce i dati im istu takvu kaznu. Ako nije, ako motiva nema, ako je jedini motiv za ovo što se desilo neki ubilački poriv počinioca, zar to takođe nije dodatni dokaz da je taj čovjek psihijatrijski, a ne slučaj za klasično pravosuđe?

Takođe, u nekim raspravama u kojima sam učestvovao povodom ovog nemilog događaja povelo se pitanje kazni i slično. Hajde da razjasnimo – mogućnosti u pogledu sudbine počinioca ovog zločina su višestruke. Sad se kuka zašto kod nas nema doživotne kazne zatvora ili smrtne kazne. O tome kasnije, ali za sada ovoliko – naš zakon dozvoljava tzv. mjeru bezbjednosti „obaveznog čuvanja i liječenja u psihijatrijskoj ustanovi“, koja praktično može da bude do kraja života. To se radi sa ljudima koji su jednostavno opasni po okolinu i koje ne bi trebalo držati na slobodi. Kraj priče.

Što se tiče smrtne kazne i ostalih vidova odmazde, ja bih postavio pitanje, samo jedno pitanje: Čemu? Zašto? Ko će imati vajde od toga ako sad mi kao društvo smaknemo ovog mesara? Zadovoljićemo one najniže porive u nama za krvlju i osvetom, i šta onda? Da li će to vratiti malu Tijanu? Neće, naravno da neće. Niti će ublažiti bol njenih roditelja. Takođe, odmah se počelo spekulisati koliko godina robije treba da dobije dotični. Da li bi familiji bilo malo 20 a dosta 40 godina. Da li je to zaista iole bitno pitanje? Ni glava da padne, tim roditeljima bol prestati neće niti će ikad više moći da žive kao što su nekad živjeli. Šta imaju oni od totalne osvete? A tek od toga koliko godina će dobiti izvršilac? Nemojmo razvodnjavati i banalizovati njihovu bol tako što ćemo je kvantifikovati u godine zatvora za počinioca. Njima je vjerovatno najbitnije da osjete da je država adekvatno odgovorila na njihovu nesreću, da se počinilac kazni a ne izvuče, a to koliko će ko da dobije i čega njima neće i ne bi trebalo puno da znači. Ne postoji vaga koja će da izmjeri šta je pravedna kazna za ono što oni preživljavaju.

Ono što je meni najstrašnije u cijeloj priči, i to se ponavlja svaki put kad se desi tragedija poput ove, to je izlazak na vidjelo najcrnijih i najnižih poriva ljudi (nije to naš izum, nažalost) koji zazivaju krv, prolivanje iste, čerečenja, linč i slične tekovine čovječanstva za koje sam se zaista nadao da pripadaju prošlosti. Zašto bi bilo ko sjekao bilo koga, mučio, vješao za jaja? Ko su uopšte ljudi koji imaju te porive? Da li oni imaju te porive uvijek? Da li bi sjekli i pržili vatrom za neke manje prekršaje? Ili je sad prilika, da istresu te svoje frustracije, jer imaju „higher moral ground“ u odnosu na ubicu djeteta? Lako je seiriti i trenirati strogoću nad ubicom djeteta, jer niko normalan neće stati u odbranu istog, i zato je lako svim tim kasapima (a pritom ne mislim na ovog iz Surčina) da nad njim ispoljavaju ono što inače izgleda vješto skrivaju. Ono čega se ja bojim jeste da će ti porivi za kastracijom i kasapljenjem se proširiti sa djeceubica na ljude druge vjere, druge seksualne orijentacije, druge nacije... Oh, wait...

Lakmus papir za pokazatelj kakve ko skrivene porive ima jeste odnos prema nezaštićenim i onim nad kojima imamo moralnu superiornost (da primjenim na ovo onu "u dobru je lako dobar biti"). Masa ima tu pičkastu crtu – dozvoljava da ih ovi sa vlasti, ovi koji su bogati, koji su slavni zlostavljaju na sve moguće načine, ali kad god se osjeti superiornija od nekog, bilo to moralno, statusno ili finansijski, odmah kao u onoj narodnoj poslovici sa miševima i mačkama i kolom, kreće da se ponaša gore nego gospodari. To je ta odlika hulja, da se ćuti i trpi na mnogo bitnije stvari, ali se osjete da su iznad nekoga, bjež’te svi! To je onaj čuveni sindrom kad najmanji u društvu najjače cipelari nogom džina iz druge ekipe koji leži u lokvi svoje krvi nakon što su ga neki drugi savladali. 

Dakle, ključno pitanje jeste, kojem dobru bi doprinijela još jedna smrt, ovaj put izvršioca? Da ne ulazimo u kvazireligiozna ili metafizička pitanja, otkud pravo jednoj grupi ljudi da određuje da li će neko drugi da živi ili mre. Da li bismo se mi osjećali bolje? Možda u prvi mah, ali osveta nikom dobra donijela nije. Da li bismo time bili bolji ljudi? Ne, time bismo se spustili upravo na nivo onih koje želimo da odstranimo iz društva. I da ponovim, da li bi to bilo kako vratilo u život malu Tijanu ili potralo gubitak nastao njenom smrću? Ja se nadam da ne moram da pišem, da se odgovor nameće sam.