Bijes, nemoć i činjenica da se ništa neće promijeniti

Hajde da i ja stavim, što kažu Ameri, svoja dva centa glede događaja koji su obilježili ovaj vikend, mjesec, a vjerovatno i godinu. 

Naravno da ovakvi događaji pokrenu lavinu komentara svih mogućih šuša, meni kao mislećoj životinji,  da ne kažem zoon politikonu, je prirodno da se očitujem o ovakvom događaju, ko ima živaca, neka čita, ko nema, ne mora, ko se slaže sa mnom, drago mi je, ko se ne slaže, neka me briše, nikakav problem.

Primjetio sam da se komentari (uglavnom) mogu podijeliti na dva pola a to je „jadni ljudi izginuli, šta sad tu učitavate ko je kriv, imajte pijeteta prema žrtvama itd“ a drugi pol jeste „hehehe, sami su krivi, ko im jebe mater, tako i treba, kako su nas“ uz svakakva očitavanja u vezi sa talasom izbjeglica. Iako i sam više naginjem ovom prvom, tačnije sa ovim drugim teško mogu da se složim,  u jednom dva najbolja teksta koja sam pročitao povodom ove teme ima jedna veoma bitna teza, a to je svaki akt terorizma počiva na politici i da se ne može čitati van političkog ključa. Pa ti ljudi nisu izginuli u zemljotresu ili poplavama (mada se i tu uvijek može govoriti o odgovornosti) već u nečemu što je politički čin i posljedica politike kao takve.

Problem sa diskusijom koja ide u ovom pravcu jeste da se ustanovi šta je starije, kokoška ili jaje, tačnije, dokle u prošlost ići u potrazi za uzrocima ovog nesretnog događaja. Ono što je meni zanimljiv detalj jeste da sad svi sručuju drvlje i kamenje na predsjednika Francuske Olanda (koji jeste, da se ponovo poslužim jednim američkim izrazom, izgledao kao jelen zaslijepljen farovima), a slabo ko je (sem RT u jednom prilogu, bar koliko sam ja upratio) pomenuo ulogu čovjeka kog je Oland pobijedio na izborima, Nikole Sarkozija, iskompleksiranog muža Karle Bruni koji je prvo šurovao sa Gadafijem, a potom da bi to isto sakrio snažno agitovao da se ta ista Libija pretvori u prašnjavu pustaru koja je postala jedan od glavnih poligona odakle se regrutuju manijaci koji su odgovorni i za ovaj posljednji zločinački čin. Njegovo likovanje nad tijelom raskomadanog Gadafija u Bengaziju 2011. mi je i dan danas jedan od najodvratnijih primjera ponašanja jednog ljudskog bića uopšte, dok se kleo kako sad nastupa period mira i sreće za sve Libijce. Sjećam se da sam svojevremeno batalio raspravu sa nekim zagovornicima intervencija NATO nakon što su me ubjeđivali kako griješim tvrdeći da od Libije više nema ništa i da se raspala kontraargumentima kako se po Libiji pjevaju pobjedonosne pjesme širom te iste države i kako nastupa novo doba za tu napaćenu zemlju. To je sve bilo prije ubistva ambasadora SAD u Bengaziju, a ja nemam snage da sad idem i pametujem u fazonu „jesam li vam rekao“ niti smatram da sam tad bio vidovit, svako sa zrncem pameti i neostrašćenosti je mogao da vidi šta će da se desi.

Nažalost, čisto sumnjam da će i sad nešto da se promijeni, nakon masakra u Parizu. U moru blesavih izjava povodom ovih događaja meni je ona koja zaslužuje nagradu za nategnuto tumačenje i najbudalastiji ispad izjava državnog sekretara SAD Džona Kerija koji je izjavio da je posredno zapravo Asad kriv za ovo, jer dosta ljudi koji dolaze da ratuju za Islamsku državu dolazi da bi ratovalo protiv njega. Ameri i njihovi drugari će nastaviti da guslaju svoju priču i rade po svom planu i programu, nevezano za stanje stvari na terenu, i obigravaće kao mačka oko miša u namjeri da ne izazovu i ne imenuju glavnog krivca za dešavanja na Bliskom istoku, jer je on istovremeno i najbolji kupac američkog oružja, glavni proizvođač nafte i neko koga ne bi trebalo naljutiti, a to je Saudijska Arabija. Zna se odakle dolazi većina propovjednika radikalnog islama, zna se odakle dolazi najviše ratnika, zna se ko kupuje na crno naftu od ID pa je prodaje po višestruko većim cijenama Zapadu, a za tu istu lovu kupuje oružje od tog istog Zapada pa ga ponovo po višestruko većim cijenama prodaje toj istoj Islamskoj državi – i dok ova farsa pod okriljem boga Profita traje, ništa se promijeniti neće. Dok se ne imenuju pravi krivci i ne raskinu veze koje omogućavaju ovakav razvoj događaja, nažalost, moraćemo da se priviknemo na novu realnost koja se zove mogućnost terorističkih napada na svakom mjestu i u svako vrijeme. Neće tu pomoći ni zatvaranje granica, ni ukidanje ljudskih prava, ni sve moguće povrede privatnosti koje nam se spremaju, a indirektno, biće to i ruganje žrtvama i ovog pariskog i drugih monstruoznih napada. Jer tako je to kad ne postoji želja da se utvrde pravi krivci.

Dan će doći, kad ćemo sami ostati

Rijeka donosi jesen

Dugo umire grad

I u nama toliko ljeta

Mi smo siročad svijeta

Čekali smo kraj ljeta, koje je bilo nezapamćeno nepodnošljivo – da li zbog toga što se stari, ili zbog toga što preko mjesec dana nije bilo kiše, uglavnom, za vikend je došlo neko zahlađenje, a u ponedjeljak je ta nelagoda zbog temperature postala nelagoda zbog vlage i pritiska. I taman, predveče, kad je počela prava kiša, koja kao da je donijela jesen, i to neko olakšanje, stigla mi je poruka sledećeg sadržaja: „Umro veliki umjetnik“. Odmah sam znao o kome se radi. Arsen je već danima bio loše, u bolnici, zbog komplikacija nakon operacije. Čovjek je u godinama, svaka operacija predstavlja rizik, pogotovo u njegovom stanju (sa presađenom jetrom) ali nekako kontaš, Arsen je to, ako je jednom utekao sa sopstvene sahrane, onda će sigurno još koji put, ne može on otići tek tako.

Naravno, o Arsenu i njegovom opusu se (gotovo) sve zna – iako je on bio stara baraba koja je voljela da potkači novinare ili bilo koga ko bi mu došao dosađivati, njegov opus i značaj je toliki da se može pronaći milion knjiga, članaka, izjava, gostovanja pa čak i nekoliko dokumentaraca o njemu, naravno sada već dostupnih zahvaljujući čarima interneta. Faktografiju ćete lako naći, ja imam potrebu da napišem zašto je Arsen meni značajan.

Ne sjećam se kad sam se prvi put ozbiljno sreo sa Arsenom. Kad sam bio baš klinac, to je bila ona muzika koju su slušali starci, nisam ja nalazio tu ništa za sebe, a opet, vjerovatno sam imao kontakt sa njegovim dječijim pjesmama, ali tad ti je bitna muzika i donekle tekst, sigurno se nećeš zamlaćivati time ko je izvođač, ili još gore autor tih dječijih pjesama, iako je Arsen ostavio neke fantastične numere i u tom polju. Biće ipak da sam do Arsena došao posredno – recimo da sam negdje nakon rata došao (sa pojavom divljih diskova i MP3 kompilacija) do nekog diska sa „kompletnom diskografijom“ Azre, kako se tad štampalo na omotima tih istih diskova. U blagu hitova koji su mi tad postali dostupni bila je o Džonijeva obrada Arsenove, po meni himne „Moderato Cantabile“ koju je Džoni snimio u nekom magnovenju kad je dolazio do Beograda ’95. Uspjeli su da ga nahvataju da za Komunu izda neke krš snimke gdje se provukla i ova pjesma, koju je Džoni snimio (i spot pride) na dvanaestožičanoj akustari, usput mijenjajući blago tekst (o tome kasnije). Znam da mi je tad čudno zazvučala ta numera, bar tekstualno, jer mi se nije uklapala u Džonijev kalup – nije bila ni ona njegova „direkt u glavu“ niti je bila neka od njegovih teško shvatljivih pjesama. Bila je jednostavno pjesma nekog dobrog pjesnika, a kasnije kad sam imao muke da je skinem na gitari, shvatio sam i da je to pjesma nekog očigledno ozbiljnog muzičara, koji je prevazišao šablon „tri akorda“.  Ne znam tačno koliko je prošlo otkako sam shvatio da je ovo pjesma nekog ko je stariji od Džonija (u svakom pogledu), ali već sam tad počeo da ulazim u godine kad su mi se vidici proširivali, kad se slušala i postajala dostupnija sve veća količina (znam, nesretan izbor riječi, ali adekvatan) i polako je u moj muzički izbor i vidokrug ulazila pojava Arsena Dedića.

Pitao sam stidljivo starije – ko je ovaj čovjek, a sebe sam pitao, možda još stidljivije, zašto mi se njegove pjesme toliko sviđaju? Kako je moguće da se pronalazim u pjesmama starim po nekoliko decenija? Zašto, kad slušam „Kuću pored mora“ imam osjećaj da sjedim za stolom na kom „novine još leže, sa nekim datumima jula“? Zašto u sebi pjevam „Vraćam se ko svake noći, svršilo se sve po starom“ kad god idem kući u nekoj vreloj ljetnoj noći? Da li je moguće da sebe vrlo često uhvatim da kažem „Ja opet živim sam na kraju grada i često slušam vlakove na mostu, ili u ponoć kada kiša pada otvaram vrata nepoznatom gostu“? Evo ponoć je, kiša pada, vozovi se čuju na nadvožnjaku ispod mog stana. Da li je moguće da je ovaj čovjek znao da napiše takve pjesme i takve stihove s kojim se mogao identifikovati gotovo svako? Da li je to moć velikih pjesnika, da njihove pjesme izazivaju slike ili da njihovi stihovi prvo padaju na pamet kad želite opisati neku životnu situaciju? Ponovo ću se vratiti toj fantastičnoj himni prosvjetljenja, sazrijevanja, momenta odlaska (koji je veoma bitan kod Arsena) u pjesmi „Moderato Cantabile“ (kad sam malo ušao i u poznavanje tog latinskog jezika, zapitao sam se, šta to uopšte znači, šta, koji đavo, znači „Srednje pjevljivo“?) – izgleda da čovjek ima dva velika momenta odlaska u svom životu; jedan, taj kad „svi s mržnjom isprate nas“ i kad postane „siroče svijeta“ i drugi kad se „u slutnji, u čežnji“ vrati odakle je pošao, tj. kad ode „tamo da putuje,  tamo da tuguje“.

Arsen mi je pomogao da shvatim i lakše podnesem neka čudna saznanja u svom životu. Kažu da se Arsen počinje slušati nakon što prebacite određene okrugle godine. Ne znam da li je to trideset, četrdeset, ali znam da sam uz pomoć Arsena identifikovao sebe kao nekog ko ima, kako je to sad popularno reći, „staru dušu“. Meni su neke od njegovih pjesama legle dobrano prije te tridesete. Arsenove pjesme su na mene imale dvojak uticaj – neću reći da sam birao prijatelje po tome ko sluša Arsena a ko ne, ali sam uvidio da je većina mojih najbližih prijatelja takođe bila „iz nekog drugog vremena“ i da nam je Arsen bio jedna od poveznica, ali i bitnijih tema. Arsen kao muzičar, Arsen kao pjesnik, Arsen kao boem i šmeker, dosta toga u životu smo, kao što sam rekao, objašnjavali i opisivali pozivajući se na Arsenove stihove. A to je tako, kad citiraš Arsena, ne moraš ni reći da je to Arsen, a to je možda i najveći kompliment koji možeš uputiti jednom umjetniku – da je stvorio svoj stil, da ne postoji mogućnost da ga s nekim zamijeniš.

Otišao je Arsen – da li je otišao da se druži sa Tinom Ujevićem, da mu na uvo svira gitaru na njegove stihove „Odlaska“ – „da čuje opet one stare basne“, ili ga je, kao što je to rekao Džoni u prepravljenoj verziji „Moderata“ -  „odnio vrag“, vrag će ga i znati. Ja znam da je možda i teško objasniti kako ste tužni zbog odlaska nekog ko nije ni znao da vi postojite, ali ta jednosmjerna komunikacija ima i dobru stranu – uvijek ću se imati čemu vratiti,  i tom istom Arsenu, kad god to poželim, kroz njegova sačuvana djela. Otrcana je fraza da iza velikih ljudi ostaju djela, ali zaista je tako – dio Arsena pripada svima nama i dok je i njegovih ljubitelja biće i Arsena. I uživanja u njegovoj umjetnosti.