Kompleks(no) pitanje

Tragična sudbina djevojčice Tijane Jurić iz Bajmoka je, kao i svaka tragedija tih razmjera, pokrenula lavinu pitanja u vezi odnosa društva prema nekim društvenim pojavama. Političari i ljudi na vlasti nisu se pokazali dorasli zadatku i funkcijama koje obavljaju pa su svojim neodmjerenim izjavama dodavali ulje na vatru. Najočitiji primjer je izjava ministra unutrašnjih poslova koji je izrazio žaljenje što smrtna kazna nije više opcija kažnjavanja počinilaca najtežih krivičnih djela. To je izazvalo raspravu na temu opravdanosti ukidanja smrtne kazne, kao i ponovnog uvođenja. Druga velika rasprava se povela oko načina na koji su mediji ispratili cijeli slučaj, i da li se u pretjeralo u detaljnosti prenošenja informacija, morbidnosti, lešinarenju i da li je bilo ucjenjivanja porodice preminule djevojčice. Opet, pokrenula su se i pitanja retribucije, da li pustiti da rulja odradi linč ili da li država treba da pojača svoju represivnu politiku itd. Sve te rasprave će ponovo doći na red kad nas zadesi neka slična tragedija, a da će ih biti, biće ih, uvijek ih je bilo i to treba shvatiti kao prirodnu pojavu, poput poplava ili zemljotresa, tu činjenicu da među nama obitavaju ljudi koji su na prvi pogled zdravi, da ne kažem normalni (pojam čije je značenje devalvirano i koji je izgubio svaki smisao).

Kao prvo, htio bih da postavim jednu premisu na kojoj će počivati ostatak teksta – naime, čak i ako uzmemo tvrdnje ministra policije kao relevantne (a koje su zapravo izrečene u potpuno pogrešnom kontekstu) da su oni, posmatrajući izvršioca ovog zločina utvrdili da se on vratio svom poslu „ne iskazujući nikakvo kajanje“ (šta je trebalo da se desi, da suze lije dok siječe meso?), zar to nije jedan, ovako na prvu ruku znak da se radi o bolesnome čovjeku? To ipak treba da provjeri i na to odgovori struka, a to su neuropsihijatri, psiholozi i socijalni radnici. Ako se ispostavi da je u pitanju osoba koja je mentalno zdrava, onda pravosudno-kazneni sistem treba da odradi svoje. Ovako, na osnovu informacija koje se provlače u medijima, iz svega iznesenog reklo bi se da se radi o bolesnoj osobi. Sam zločin govori da to normalna osoba teško da bi mogla tako nešto da uradi.

Ono na čemu insistiraju mediji jeste to između ostalog činjenica da je izvršilac ovog zločina završio osnovnu školu sa 17 godina kao i da potiče iz disfunkcionalne sredine i porodice. Da li u tome neko od tih koji ispuštaju krike i vapaje za pravdom vidi svoju odgovornost? Naravno da ne. Da li se bilo ko iz vlasti oglasio povodom tog pitanja i rekao da je tu zakazala država, da su socijalne službe propustile da urade svoj posao? Ni slova kritike na tu stranu nismo čuli. Svi bi da skidaju glavu i likuju nad činjenicom da izvršioca čeka „silovanje nogom od stola“. To nikog ne uzbuđuje, bar ne zabrinjava (a možda uzbuđuje manijake željne silovanja i krvi, a koji su ostali na slobodi) iako je to klasični dokaz da država ne funkcioniše i da neke stvari prepuštamo rulji.

Ono što je meni najsimptomatičnije u svemu ovome jeste činjenica da se masa, a zajedno sa njima i predstavnici vlasti (koji se ponašaju totalno nedržavnički, kao dio te iste linč-rulje) nikad ne identifikuje sa greškama društva i negativnim primjerima, dok svaki pozitivan primjer ili uspjeh nekoga iz svog naroda donekle doživljava kao i svoj uspjeh. Nije ni ovo neki patent ljudi i naroda sa ovih prostora, ali taj nivo nezainteresovanosti za to šta se događa na marginama društva a veličanje i saučestvovanje u bilo kakvom uspjehu u čijem nastanku se nije učestvovalo niti jedan promil jeste odlika duhovne nerazvijenosti naroda. Kako drugačlje objasniti činjenicu da se svakom našem sportisti koji osvoji medalju na nekom takmičenju organizuju dočeci kao rimskim vojskovođama nakon uspješnog ratnog pohoda? Ili činjenica da svakom od osvajača medalja (kojih na svakom takmičenju poput Olimpijskih igara ili Evropskog prvenstva u atletici ima po nekoliko stotina) sem resornog ministra javljaju i čestitaju i premijer i predsjednik lično? Neko bi rekao da u našoj državi sve ostalo funckioniše idealno čim predsjednici nemaju pametnija posla nego da prate prvenstva i čestitaju laureatima. A tek vapaji mase i medija da se svaka medalja „nagradi“ od strane države radnim mjestom, nacionalnom penzijom, nekom novčanom nagradom ili stanom. E to mi tek ne ide u glavu, a evo i zašto. 

Kao prvo, zapitajmo se, kakav li je to mentalni sklop koji zahtijeva da se među nama nagrađuju najbolji, oni koji su ionako u stanju da se sami o sebi brinu i koji su se već izdigli iz mase? Po kom osnovu da se nagrađuju? Samo se nadam da niko neće potezati priče o „sportistima kao najboljim ambasadorima“, evo ja pratim sve sportove i ispratio sam nedavno završeno evropsko prvenstvo u atletici, pa se već sad ne sjećam odakle je većina osvajača zlatnih medalja, a pogotovo njihovi lični uspjesi nisu promijenili moju percepciju o njihovim državama. Da li je to odraz stanja nacije, kad stalno imamo potrebu da se identifikujemo sa najboljima, a da od onih kojima je naša pomoć zaista potrebna odvraćamo pogled? Problemi neće nestati ako na njih ne obraćamo pažnju, mogu se samo multiplikovati. Ok je uživati u uspjesima naših sportista, ali to neće popraviti naše stanje nikako. A ti isti sportisti, njihov uspjeh će valorizovati tržište putem sponzorskih ugovora i marketinga, makar sada kad živimo u vremenu konzumerizma, slobodnog tržišta i komercijalizacije svega. 

Stepen razvoja jednog društva ne ogleda se u odnosu prema najboljima među nama, taj odnos više govori o našoj neostvarenosti i kompleksima. Stepen razvijenosti se najbolje vidi u odnosu prema najugroženijim kategorijama društva, a to su socijalni slučajevi, mentalno bolesne i osobe koje nisu sposobne da se brinu same o sebi. Da su socijalne službe odreagovale kad je bilo vrijeme u slučaju ubice male Tijane, možda je tragedija mogla da se spriječi. Da je neko od komšija reagovao, umjesto što je sklanjao pogled i okretao glavu (a sad te komšije i slični prvi obećavaju silovanje rodbine, prebijanje sestre i majke ubice), da je neko pozvao Centar za socijalni rad (a možda i jeste, ali je neko tamo svoj posao obavio aljkavo) kada je primjetio da majka zapostavlja tog nesretnog Dragana Đurića, da je neki psiholog izvršio evaluaciju ličnosti (za razliku od nekih novina koje sad intervjuišu neke kvazipsihologe koji tvrde da je u Srbiji 500 hiljada sličnih „monstruma“), možda bi tragedija bila izbjegnuta. Ali ne, lakše je na takve i slične slučajeve odreagovati ignorisanjem, lakše je optužiti Cigane da samo znaju da kradu, a starce smjestiti u kakav dom i prestati brinuti o njima. Lakše je, ali kako sijemo tako ćemo i žnjeti, i kao pojedinci, i kao društvo. Sve dok se budemo identifikovali samo sa uspjesima ljudi s kojim nemamo nikakve veze, a dok se budemo distancirali od svih situacija koje nisu „idealne“ (a one su te koje čine život), nećemo moći u potpunosti da se smatramo izgrađenim društvom i iznova i iznova će nas šokirati ovakve tragedije. A to što ih mi ignorišemo ne znači da se neće dešavati i ponavljati. 

Sječenje naživo

Slučaj nestale djevojčice Tijane Jurić (15) iz Bajmoka, koji se nažalost završio tragično, je nesreća i tragedija o kojoj je zaista teško i govoriti, i da budemo iskreni, i nema puno šta da se kaže. Čovjek ostane nijem pred količinom tuge i nesreće koja se prosula na familiju i sve koji su znali tu djevojčicu. Nema tu nešto puno ni da se doda, prema onome što znamo, ona je bila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, kada je očigledno bolesnom čovjeku nešto kvrcnulo u glavi i kada je odlučio da svoju posjetu Bajmoku završi krvavim činom otmice i na kraju ubistva nesretne tinejdžerke.

Nekoliko drugih aspekata ove priče su meni zanimljivi. Kao prvo, poteglo se pitanje da li je ovaj čovjek koji je (za sada) glavni osumnjičeni (nota bene!) bio pri zdravoj svijesti, tj. da li on može da se podvede pod ono što mi zovemo „mentalno zdrav“ ili „normalan“ čovjek. Kao argumenti za tvrdnju da se radi o uračunljivoj osobi se poteže činjenica da je dotični mesar iz Surčina (ne znam mu ime, niti me interesuje, niti je bitno za priču) malu Tijanu oteo, vozio kolima, ubio, ko zna šta još radio (pokazaće obdukcija) i potom zakopao, da bi nastavio sa svojim aktivnostima „bez trunke kajanja“ i isto tako „bez trunke kajanja“ pokazao policiji mjesto zločina i mjesto gdje je se oslobodio tijela. Da li iko vidi nelogičnost u ovim iskazima? Pa treba razlikovati stanje afekta od neuračunljivosti. Neuračunljiv čovjek može da, na prvi pogled djeluje sasvim normalno, da bude fini komšija koji pomaže bakici da baci smeće. Da li je nekad neko gledao neki dokumentarac ili snimke sa suđenja masovnim ubicama? Pa to odsustvo empatije i kajanja su uglavnom dobar pokazatelj da se radi o bolesnim ljudima. Da je ovaj zločinac pokazao bar trunku kajanja, da je pukao pred mjestom gdje je ubio djevojčicu, pa zar to ne bi bio jači znak da se radi o iole normalnoj osobi?

Druga stvar koja govori o tome da počinioca ovog zločina treba tretirati kao bolesnu osobu, a ne kao nekog perfidnog i smišljenog ubicu jeste ta činjenica da se za sad motiv zločina ne nazire. Bilo je nekih spinova u medijima da ovo ima veze sa nekim dugovanjima oca pokojne djevojčice, ali izgleda da od te priče nema ništa. Ako je to u pitanju, ako je ovo neka odmazda prema roditeljima, onda priče nema: osuditi izvršioca na maksimalnu kaznu i naći naredbodavce i dati im istu takvu kaznu. Ako nije, ako motiva nema, ako je jedini motiv za ovo što se desilo neki ubilački poriv počinioca, zar to takođe nije dodatni dokaz da je taj čovjek psihijatrijski, a ne slučaj za klasično pravosuđe?

Takođe, u nekim raspravama u kojima sam učestvovao povodom ovog nemilog događaja povelo se pitanje kazni i slično. Hajde da razjasnimo – mogućnosti u pogledu sudbine počinioca ovog zločina su višestruke. Sad se kuka zašto kod nas nema doživotne kazne zatvora ili smrtne kazne. O tome kasnije, ali za sada ovoliko – naš zakon dozvoljava tzv. mjeru bezbjednosti „obaveznog čuvanja i liječenja u psihijatrijskoj ustanovi“, koja praktično može da bude do kraja života. To se radi sa ljudima koji su jednostavno opasni po okolinu i koje ne bi trebalo držati na slobodi. Kraj priče.

Što se tiče smrtne kazne i ostalih vidova odmazde, ja bih postavio pitanje, samo jedno pitanje: Čemu? Zašto? Ko će imati vajde od toga ako sad mi kao društvo smaknemo ovog mesara? Zadovoljićemo one najniže porive u nama za krvlju i osvetom, i šta onda? Da li će to vratiti malu Tijanu? Neće, naravno da neće. Niti će ublažiti bol njenih roditelja. Takođe, odmah se počelo spekulisati koliko godina robije treba da dobije dotični. Da li bi familiji bilo malo 20 a dosta 40 godina. Da li je to zaista iole bitno pitanje? Ni glava da padne, tim roditeljima bol prestati neće niti će ikad više moći da žive kao što su nekad živjeli. Šta imaju oni od totalne osvete? A tek od toga koliko godina će dobiti izvršilac? Nemojmo razvodnjavati i banalizovati njihovu bol tako što ćemo je kvantifikovati u godine zatvora za počinioca. Njima je vjerovatno najbitnije da osjete da je država adekvatno odgovorila na njihovu nesreću, da se počinilac kazni a ne izvuče, a to koliko će ko da dobije i čega njima neće i ne bi trebalo puno da znači. Ne postoji vaga koja će da izmjeri šta je pravedna kazna za ono što oni preživljavaju.

Ono što je meni najstrašnije u cijeloj priči, i to se ponavlja svaki put kad se desi tragedija poput ove, to je izlazak na vidjelo najcrnijih i najnižih poriva ljudi (nije to naš izum, nažalost) koji zazivaju krv, prolivanje iste, čerečenja, linč i slične tekovine čovječanstva za koje sam se zaista nadao da pripadaju prošlosti. Zašto bi bilo ko sjekao bilo koga, mučio, vješao za jaja? Ko su uopšte ljudi koji imaju te porive? Da li oni imaju te porive uvijek? Da li bi sjekli i pržili vatrom za neke manje prekršaje? Ili je sad prilika, da istresu te svoje frustracije, jer imaju „higher moral ground“ u odnosu na ubicu djeteta? Lako je seiriti i trenirati strogoću nad ubicom djeteta, jer niko normalan neće stati u odbranu istog, i zato je lako svim tim kasapima (a pritom ne mislim na ovog iz Surčina) da nad njim ispoljavaju ono što inače izgleda vješto skrivaju. Ono čega se ja bojim jeste da će ti porivi za kastracijom i kasapljenjem se proširiti sa djeceubica na ljude druge vjere, druge seksualne orijentacije, druge nacije... Oh, wait...

Lakmus papir za pokazatelj kakve ko skrivene porive ima jeste odnos prema nezaštićenim i onim nad kojima imamo moralnu superiornost (da primjenim na ovo onu "u dobru je lako dobar biti"). Masa ima tu pičkastu crtu – dozvoljava da ih ovi sa vlasti, ovi koji su bogati, koji su slavni zlostavljaju na sve moguće načine, ali kad god se osjeti superiornija od nekog, bilo to moralno, statusno ili finansijski, odmah kao u onoj narodnoj poslovici sa miševima i mačkama i kolom, kreće da se ponaša gore nego gospodari. To je ta odlika hulja, da se ćuti i trpi na mnogo bitnije stvari, ali se osjete da su iznad nekoga, bjež’te svi! To je onaj čuveni sindrom kad najmanji u društvu najjače cipelari nogom džina iz druge ekipe koji leži u lokvi svoje krvi nakon što su ga neki drugi savladali. 

Dakle, ključno pitanje jeste, kojem dobru bi doprinijela još jedna smrt, ovaj put izvršioca? Da ne ulazimo u kvazireligiozna ili metafizička pitanja, otkud pravo jednoj grupi ljudi da određuje da li će neko drugi da živi ili mre. Da li bismo se mi osjećali bolje? Možda u prvi mah, ali osveta nikom dobra donijela nije. Da li bismo time bili bolji ljudi? Ne, time bismo se spustili upravo na nivo onih koje želimo da odstranimo iz društva. I da ponovim, da li bi to bilo kako vratilo u život malu Tijanu ili potralo gubitak nastao njenom smrću? Ja se nadam da ne moram da pišem, da se odgovor nameće sam.