Rijeka donosi jesen
Dugo umire grad
I u nama toliko ljeta
Mi smo siročad svijeta
Čekali smo kraj ljeta, koje je bilo nezapamćeno
nepodnošljivo – da li zbog toga što se stari, ili zbog toga što preko mjesec dana nije
bilo kiše, uglavnom, za vikend je došlo neko zahlađenje, a u ponedjeljak je ta
nelagoda zbog temperature postala nelagoda zbog vlage i pritiska. I taman,
predveče, kad je počela prava kiša, koja kao da je donijela jesen, i to neko olakšanje, stigla mi je poruka sledećeg sadržaja:
„Umro veliki umjetnik“. Odmah sam znao o kome se radi. Arsen je već danima bio
loše, u bolnici, zbog komplikacija nakon operacije. Čovjek je u godinama, svaka
operacija predstavlja rizik, pogotovo u njegovom stanju (sa presađenom jetrom)
ali nekako kontaš, Arsen je to, ako je jednom utekao sa sopstvene sahrane, onda
će sigurno još koji put, ne može on otići tek tako.
Naravno, o Arsenu i njegovom opusu se (gotovo)
sve zna – iako je on bio stara baraba koja je voljela da potkači novinare ili
bilo koga ko bi mu došao dosađivati, njegov opus i značaj je toliki da se može
pronaći milion knjiga, članaka, izjava, gostovanja pa čak i nekoliko
dokumentaraca o njemu, naravno sada već dostupnih zahvaljujući čarima
interneta. Faktografiju ćete lako naći, ja imam potrebu da napišem zašto je
Arsen meni značajan.
Ne sjećam se kad sam se prvi put ozbiljno sreo sa
Arsenom. Kad sam bio baš klinac, to je bila ona muzika koju su slušali starci,
nisam ja nalazio tu ništa za sebe, a opet, vjerovatno sam imao kontakt sa
njegovim dječijim pjesmama, ali tad ti je bitna muzika i donekle tekst, sigurno
se nećeš zamlaćivati time ko je izvođač, ili još gore autor tih dječijih
pjesama, iako je Arsen ostavio neke fantastične numere i u tom polju. Biće ipak
da sam do Arsena došao posredno – recimo da sam negdje nakon rata došao (sa
pojavom divljih diskova i MP3 kompilacija) do nekog diska sa „kompletnom
diskografijom“ Azre, kako se tad štampalo na omotima tih istih diskova. U blagu
hitova koji su mi tad postali dostupni bila je o Džonijeva obrada Arsenove, po
meni himne „Moderato Cantabile“ koju je Džoni snimio u nekom magnovenju kad je
dolazio do Beograda ’95. Uspjeli su da ga nahvataju da za Komunu izda neke krš
snimke gdje se provukla i ova pjesma, koju je Džoni snimio (i spot pride) na
dvanaestožičanoj akustari, usput mijenjajući blago tekst (o tome kasnije). Znam
da mi je tad čudno zazvučala ta numera, bar tekstualno, jer mi se nije uklapala
u Džonijev kalup – nije bila ni ona njegova „direkt u glavu“ niti je bila neka
od njegovih teško shvatljivih pjesama. Bila je jednostavno pjesma nekog dobrog
pjesnika, a kasnije kad sam imao muke da je skinem na gitari, shvatio sam i da
je to pjesma nekog očigledno ozbiljnog muzičara, koji je prevazišao šablon „tri
akorda“. Ne znam tačno koliko je prošlo
otkako sam shvatio da je ovo pjesma nekog ko je stariji od Džonija (u svakom
pogledu), ali već sam tad počeo da ulazim u godine kad su mi se vidici
proširivali, kad se slušala i postajala dostupnija sve veća količina (znam,
nesretan izbor riječi, ali adekvatan) i polako je u moj muzički izbor i
vidokrug ulazila pojava Arsena Dedića.
Pitao sam stidljivo starije – ko je ovaj čovjek,
a sebe sam pitao, možda još stidljivije, zašto mi se njegove pjesme toliko
sviđaju? Kako je moguće da se pronalazim u pjesmama starim po nekoliko
decenija? Zašto, kad slušam „Kuću pored mora“ imam osjećaj da sjedim za stolom
na kom „novine još leže, sa nekim datumima jula“? Zašto u sebi pjevam „Vraćam
se ko svake noći, svršilo se sve po starom“ kad god idem kući u nekoj vreloj
ljetnoj noći? Da li je moguće da sebe vrlo često uhvatim da kažem „Ja opet
živim sam na kraju grada i često slušam vlakove na mostu, ili u ponoć kada kiša
pada otvaram vrata nepoznatom gostu“? Evo ponoć je, kiša pada, vozovi se čuju
na nadvožnjaku ispod mog stana. Da li je moguće da je ovaj čovjek znao da
napiše takve pjesme i takve stihove s kojim se mogao identifikovati gotovo
svako? Da li je to moć velikih pjesnika, da njihove pjesme izazivaju slike ili
da njihovi stihovi prvo padaju na pamet kad želite opisati neku životnu
situaciju? Ponovo ću se vratiti toj fantastičnoj himni prosvjetljenja,
sazrijevanja, momenta odlaska (koji je veoma bitan kod Arsena) u pjesmi
„Moderato Cantabile“ (kad sam malo ušao i u poznavanje tog latinskog jezika,
zapitao sam se, šta to uopšte znači, šta, koji đavo, znači „Srednje
pjevljivo“?) – izgleda da čovjek ima dva velika momenta odlaska u svom životu;
jedan, taj kad „svi s mržnjom isprate nas“ i kad postane „siroče svijeta“ i
drugi kad se „u slutnji, u čežnji“ vrati odakle je pošao, tj. kad ode „tamo da
putuje, tamo da tuguje“.
Arsen mi je pomogao da shvatim i lakše podnesem
neka čudna saznanja u svom životu. Kažu da se Arsen počinje slušati nakon što
prebacite određene okrugle godine. Ne znam da li je to trideset, četrdeset, ali
znam da sam uz pomoć Arsena identifikovao sebe kao nekog ko ima, kako je to sad
popularno reći, „staru dušu“. Meni su neke od njegovih pjesama legle dobrano
prije te tridesete. Arsenove pjesme su na mene imale dvojak uticaj – neću reći
da sam birao prijatelje po tome ko sluša Arsena a ko ne, ali sam uvidio da je
većina mojih najbližih prijatelja takođe bila „iz nekog drugog vremena“ i da
nam je Arsen bio jedna od poveznica, ali i bitnijih tema. Arsen kao muzičar,
Arsen kao pjesnik, Arsen kao boem i šmeker, dosta toga u životu smo, kao što
sam rekao, objašnjavali i opisivali pozivajući se na Arsenove stihove. A to je
tako, kad citiraš Arsena, ne moraš ni reći da je to Arsen, a to je možda i
najveći kompliment koji možeš uputiti jednom umjetniku – da je stvorio svoj
stil, da ne postoji mogućnost da ga s nekim zamijeniš.
Otišao je Arsen – da li je otišao da se druži sa
Tinom Ujevićem, da mu na uvo svira gitaru na njegove stihove „Odlaska“ – „da
čuje opet one stare basne“, ili ga je, kao što je to rekao Džoni u
prepravljenoj verziji „Moderata“ -
„odnio vrag“, vrag će ga i znati. Ja znam da je možda i teško objasniti
kako ste tužni zbog odlaska nekog ko nije ni znao da vi postojite, ali ta
jednosmjerna komunikacija ima i dobru stranu – uvijek ću se imati čemu
vratiti, i tom istom Arsenu, kad god to
poželim, kroz njegova sačuvana djela. Otrcana je fraza da iza velikih ljudi
ostaju djela, ali zaista je tako – dio Arsena pripada svima nama i dok je i
njegovih ljubitelja biće i Arsena. I uživanja u njegovoj umjetnosti.
Нема коментара:
Постави коментар