Slučaj Megatrend, vol. 3: Osveta štrebera

S jedne strane posljednja epizoda komične serije „Teška reč“ jeste bila dobra zabava i sigurno će, zajedno sa  Utiskom nedjelje koji je išao istovremeno na B92, će ući u anale digitalne zabave kao jedna od najluđih večeri ikada na srpskim televizijama, ali s druge strane tužno je bilo gledati Miću Jovanovića, donedavno rektora Megatrend Univerziteta kako se koprca u sopstvenim lažima kao riba u mreži. Ovih dana će sigurno biti analiza gdje se sve dr Mića izlupetao, koliko je njegova priča bila puna šupljina. Najbolji pokazatelj o kakvom čovjeku se radi i koliko vrijedi bilo šta što on kaže jeste sada već čuvena poruka Olji Bećković u kojoj kaže da neće doći na gostovanje u njenu emisiju jer će se zadržati još par dana u Londonu, a onda, u istom terminu u kom je obećao da će se pojaviti na B92, ode na Pink gdje je znao da će imati bolji doček. Što je i logično, ono što je Pink u svijetu medija, to je Megatrend u akademskom svijetu – mjesto na kom za određenu sumu „novaca“ ekspresno, gotovo preko noći, možete ispuniti svoje snove, bili oni da postanete pjevaljka ili doktor nauka.

Zašto kažem da je sada tužno gledati Miću? Jer je Mića trenutno najusamljeniji čovjek na svijetu. Ovi što ga brane, vidi se da ga brane preko one stvari i brane ga jer time brane dr Stefanovića, gledajući da tim potezom steknu simpatije Velikog Vođe. Nije Mića glup (totalno), i njegova rečenica da je udar na njega udar na Vladu nije daleko od istine. Ovo što je uradilo par hrabrih mladih ljudi, a to je da su rekli jasno i glasno ono što su i slijepci mogli da vide (pun intended), jeste udar na sistem. Sistem povezanosti kvaziakademske sa kvazipolitičkom elitom.

Mene pak interesuje nešto drugo. Očigledno je da su Miću niz vodu pustili i neki koje je smatrao dobrim drugarima, a među njima štrči ime Ivice Dačića. Podsjetimo, istog onog Ivice Dačića koji je svojevremeno, dok je obnašao dužnost premijera, zabo nož u leđa (ili srce?) akademskoj zajednici, Univerzitetu s kog je potekao (Beogradskom Univerzitetu) i za čiju se dobrobit morao brinuti, jer je bio najviši službenik države koja je osnivač tog istog Univerziteta. To je učinio tako što je otvaranje akademske godine proveo na Megatrendu smješkajući se i poručujući nam tim svojim osmjehom „samo vi rintajte a mi se ovdje super zezamo“. To je uradio bar jednom, koliko mene sjećanje služi, a moguće je da je to uradio i nekoliko puta. Poznato je da je njegov stranački kolega, zaposlenik Megatrenda, prof. Žarko Obradović u svojstvu ministra prosvete preferirao da akademske godine započinje na Megatrendu. Nije sporno da je Megatrend bio SPS-ov projekat, da ruka ruku mije, da je Mića nabacivao tezge drugarima iz SPS-a (Ž. Obradović) kao i da je dijelio zvanja kao vlasnici Mančester Sitija pare za transfer, dok su se ovi Mići revanširali zapošljavajući većinu njegovih kadrova po državnim službama i firmama (sam Mića je iznio podatak da je 92% ljudi sa njegovih fakulteta nalazilo zaposlenje u roku od 1 godine, što je fantastičan rezultat čak i za mnogo razvijenije zemlje, dok je taj isti Dačić u obraćanju studentima MT govorio kako država treba da obezbijedi da svi oni dobiju posao kad završe faks, jer je 50% mladih nezaposleno. Nadam se da neko vidi nelogičnost u ove dvije izjave). Ti potezi SPS drugara na vlasti su podizali rejting Megatrendu i popravljali njegovu poziciju na listi poželjnosti prilikom upisa fakulteta, što je Mići bilo najvažnije, jer je svaki novi brucoš značio 1500 evra godišnje donacija direktno u džeš Mići, kao 100% vlasniku Megatrenda. Pa vi vidite da li se isplatilo čašćavanje drugara na vlasti (a bogami i u opoziciji).

Dakle, Mića je pušten niz vodu da bi se sačuvali ostali, i to je Mići jasno, i zato je on bio onako pogubljen i pokušavao da zavara tragove onim usiljenim osmjesima. Ipak, Miću ne treba sažaljevati. Njegov životni stil u kom je on glumio neku balkansku kombo verziju Hjua Hefnera i Hauarda Hjuza zaista je bio u neskladu sa njegovim navodnim akademskim pedigreom i žestoko je išao na živce svima kojima je Mića tim svojim bahaćenjem nabijao na nos da su „kolege“ po akademskom zvanju. Nije to moglo da se trpi dovijeka. Sve te silne jahte, rols-rojsevi, privatni avioni i atraktivne žene su djelovali isuviše bahato u situaciji u kojoj većina roditelja krpi dupe ušima ne bi li platila još jednu ratu na njegovim fakultetima. Da budemo načisto, nije Mića uživao te blagodeti sam – Mića je bio SPS verzija bogatog strica iz Amerike, koja je svojim drugarima ispunjavala želje, nekom da bude profesor, nekom da bude u društvu žena čiji je dekolte u visini čuperka Ivice Dačića. Naravno, kao i svaki pravi igrač, Mići nije bilo teško da se prešalta na novu pobjedničku snagu, ponudivši mjesto profesora Zorani Mihajlović i omogućavajući još jednom od potpredsjednika SNS-a da diplomira, magistrira a potom da, sada u već čuvenom slučaju, doktorira. Uz to, Mića je i šakom i kapom dijelio indekse (vjerovatno bez naplate školarine) slavnim sportistima i drugim javnim ličnostima dodatno estradizujući sopstveni fakultet ali i akademsku zajednicu kojoj se ta nuspojava sigurno nije dopadala, ali su ćutali, što je tema za posebno pisanije.

Bahatost s kojom su Mića, Megatrend i drugari pišali i ismijavali se ostatku te iste akademske zajednice bila je zapanjujuća, od od pomenutih nastupa državnih službenika kad god bi hvalili Megatrend na sva usta preko legendarne kampanje „šta čekaš, završi Megatrend i pali“. Sa istom takvom drskošću i bahatošću su se drugari i odrekli Miće, tako da možemo da kažemo da je krug zatvoren. Bar što se Megatrenda tiče. Za sve te grebatore to je završena priča, kao kad u omiljenu vam kafanu upadne racija ili poreska i zatvori je vo vjeki vjekov. Tugovaće Ivica za dugonogim brinetama za kojima se oblizivao, biće teško Žarku što neće biti naplaćivanja dodatnih radova, ali ta tuga će trajati par dana, a onda će ekipica naći novu zabavu. A ni Mići neće biti loše, najavio je već prodaju Megatrenda, iako vjerovatno ne za cijenu koju je mogao da dobije prije recimo par mjeseci, otići će avionom kompanije čiji je vlasnik njegova duplo mlađa žena u svoju vilu na francuskoj obali i tugu blažiti koktelima sa šarenim kišobrančićima dok mu talasi zapljuskuju jajca.

Srbiji sa druge strane ostaje da vidi šta će sa toliko diplomiranih menadžera i doktora menadžmenta. Možda da se prešaltaju sad na kosmologiju, to je trenutno in. Pa da postanemo sila u oblastima poznavanja Velikog Praska i teorije struna.  

Odbrana doktorata

Nisam ni sumnjao da će ova ujdurma oko doktorata ministra policije izazvati cirkus žestokih proporcija, na koji neki s pravom ukazuju kao na dimnu bombu i zabavu za narod dok se u državi dešavaju mnogo bitnije stvari. Dešavaju, ili pak ne dešavaju. Dok se mi zanimamo oko toga ko je oborio Peščanik, kakve to hakere izbacuje Megatrend kad ne uspijevaju da zametnu sopstvene tragove (ili je to možda namjerno ostavljeno), da li je Nataša Bekvalac asistirala u pripremi doktorata i koliko je mejlova Nebojša Stefanović razmijenio u toku konsultacija sa profesorom Parkom, i na kom jeziku, u međuvremenu jenjava pomoć unesrećenima u poplavama, sve manje se pominje pitanje odgovornosti za stradanja, nesrećnici koji su pritvoreni zbog pisanija na Fejsbuku su odavno arhivirani, a neke čistke se sprovode u MUP-u, na šta će izaći, pokazaće dani koji dolaze.

Fenomen koji je meni zanimljiv ovih dana, a vezan je za Stefanović (još uvijek) dr Nebojšu, jeste da se otvorio širok front odbrane njegovog lika i njegove disertacije. Ono što je zanimljivo jeste činjenica da se sam doktor ponajmanje bavio odbranom sopstvenog intelektualnog čeda. O djelu se već dosta toga reklo, po meni najjezgrovitije su djelo secirale Vesna Rakić Vodinelić sa jednog proceduralno-pravnog i Biljana Stojković sa akademsko-naučnog stanovišta, i ja zaista tu ne bih imao šta da dodam. Mene više zanimaju reakcije „sa one strane barikade“, pa da vidimo ko je to sve i na koji način stao u odbranu sada već čuvenog rada „Nova uloga strategijskog menadžmenta u upravljanju lokalnom samoupravom (primer Grada Beograda)“.

Jedna od linija odbrane bila je osporavanje autora sporne recenzije sa sajta „Peščanika“ ad hominem napadima, a to sam ja barem najizraženije primjetio kod prof. dr Branka Rakića sa Pravnog Fakulteta prilikom gostovanja u emisiji „Da, možda, ne“ na RTS-u. Profesor Rakić je osporio pravo trojici autora osvrta na doktorat da se uopšte bave doktoratom i njegovom sadržinom jer oni nisu stručnjaci iz oblasti iz koje je pisan doktorat. Na stranu činjenica da se navedeni trojac bavio pitanjem plagiranja, (a ne kvaliteta rada) za šta valjda nije potrebno da se bude ekspert za užu oblast, već iole pismen da se uporede dva teksta, profesor Rakić je time zapravo posredno diskvalifikovao jednog člana komisije pred kojom je branjen doktorat. Naime, profesor Sung-Jo Park, jedan od članova komisije (na stranu problem jezika na kom je cijenjeni profesor čitao disertaciju doktoranda Stefanovića) je, prema informacijama dostupnim na sajtu Megatrenda, stručnjak za oblasti industrijske ekonomije i radnih odnosa, a ima i diplomu iz oblasti političkih nauka, dok je svoj vijek u praksi uglavnom proveo kao savjetnik velikih multinacionalnih kompanija poput Mercedesa, Tojote i Samsunga, što sa oblašću menadžmenta lokalne samouprave grada Beograda ima veze koliko ja sa uzgojem pirinča na japanskom ostrvu Hokaido. Takođe, profesor Rakić tim svojim argumentom osporava svima nama pravo da dajemo mišljenje o svemu o čemu nismo stručnjaci u najužem smislu, što je smisleno poput tvrdnje da ja ne mogu da tvrdim da je jelo koje mi je servirano pokvareno jer nisam tehnolog po struci, iako vidim da je komad mesa koji su mi servirali odavno pobuđavio i čudno miriše.

Taj argument i savjet da se svak’ drži svoje oblasti ekspertize nije se očigledno dojmio premijeru Vučiću, koji je brže bolje potrčao da zaštiti svog pulena, a u maniru u kom on radi sve što mu je posao i što mu nije posao, premijer je sa svojom diplomom Pravnog fakulteta (sa najvišim ocjenama, doduše) izvršio jednu metaanalizu jezgrovitim rječima „da veću glupost u životu nije pročitao od ove recenzije doktorata Nebojše Stefanovića“. Pošto mu je partijska dužnost bila da čita svaki novi uradak u ediciji Sabrana djela Vojislava Šešelja, čovjeku koji je pročitao naslove poput „Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“, „Narogušeno škotsko govno Jan Bonomi“ „Južnokorejska gnjida O Gon Kvon“, „Smrdljiva gvajanska svinja Mohamed Šahabudin“ ili „Retardirana haška tužiteljka Hildegard Uerc-Reclaf“, takvom čovjeku treba vjerovati da se načitao gluposti u životu, i ako on kaže da je ovo najveća od svih, hajde da mu povjerujemo. Kako ne povjerovati čovjeku koji umjesto specijalaca pod punom opremom, sa šalovima, kapama, skijaškim rukavicama gologlav ide i radi ono što mu nije posao u Feketiću, ili roni bez maske u mutnoj Kolubari spasavajući kučiće dok ljudi plaćeni i obučavani za to gledaju sa strane i aplaudiraju. Moć je gadan opijat, i nije čudo što je premijer pomislio da, kad je već toliko svemoćan i kad se u sve tako dobro razumije, da je pozvan da preskoči nekoliko stepenica i u par jezgrovitih rečenica iskasapi sud trojice doktora o radu četvrtog doktora nauka.

Treća linija odbrane je vjerovatno i najsimpatičnija i nagovještava da se neće završiti na ovome, a na tom frontu borbu vodi Supersegamegadeda, Mića Jovanović, rektor i mentor lično. Iako će ovih dana i on imati priliku da traži svoj izgubljeni doktorat, Mića nije izgubio na samopouzdanju nahvalivši svog pulena kao jednog od boljih a njegov rad kao 100% autentičan, što je vjerovatno nezapamćeno od vremena Aristotela naovamo. Primjenjujući taktike iz poker partija ili iz tuča iz lokalnih bircuza, Mića je pokušao stari štos „Vidi onu ribu tamo“, da zamijeni doktorat koji leži na stolu dok se mi osvrćemo upecavši se na njegov uzvik. Prije toga je čak i rekao „Ej, pa nije to čitav doktorat, fali trideset strana, sutra ću da vam donesem, keve mi“, kao da je u pitanju lektira iz drugog srednje, pa eto, molimo profesora da nam ne upiše keca danas, sutra donosimo ostatak, časna pionirska. Te nebuloze oko toga koji rad je pravi, da li je moguće da se u biblioteci nalazi „radna verzija“ je profesorica Rakić Vodinelić rasturila u svom članku. Takođe, na to je već odavno upozoreno, čim se počelo sa distribucijom ovog djela na Internetu, da preuzmemo ovu „prvu“ verziju jer će sigurno biti pokušaja da se plasira neki dodatak od strane Univerziteta Megatrend, na kom su očigledno bili svjesni koliko je felerično djelo Nebojše Stefanovića.

Još je jedna rečenica meni bar zazvučala simptomatično, a to je rečenica jedne članice komisije, profesorice sa FPN-a Snežane Đorđević da je, kako ona kaže, ovaj doktorat „solidan rad“. Solidno može biti temelj izliven ili pasulj skuvan, doktorati bi trebalo da su vrhunac intelektualnog angažmana svakog člana akademske zajednice, i ako ti radovi nisu bar „izvrsni“ ili „izuzetni“, kakve li epitete profesorica Snežana Đorđević čuva za radove studenata.

Sam Stefanović je sve ovo vrijeme proveo u tihovanju i meditaciji i tek se javio večeras nemuštim pokušajem humora rečenicom „na muci se poznaju junaci – čisto da se zna, i ovo sam citirao“. Očigledno da je patron Nebojše Stefanovića uvidio i umjesto njega odlučio da se ovaj ne javlja i ne pogoršava situaciju, te su u ring izašli teškaši da zaštite mlađanog ljubitelja čekićanja po traktorskoj gumi, te su tako odbranu rada umjesto doktora preuzeli premijer i rektor. Rektor Mića će vjerovatno ovih dana da skokne do Londona po svoj doktorat (ili da ga napiše za sedmicu-dvije) tako da od njega zauzetog teško da ćemo čuti glasa, ali s obzirom da Nebojšu Stefanovića ostaje da brani čovjek koji je najveći stručnjak u državi za sve oblasti života, od pravljenja štrudli s makom do teorije struna, nema zime za ministra policije. 

P. S. Samo mi je žao što se Nikolić master Tomislav nije javio povodom ove teme, to bi garantovano podiglo zabavu na jedan viši nivo, ali izgleda da menadžment u lokalnoj samoupravi nije njegova oblast. 

Doktore, što se to događa sa mnom, osjećam se čudno, imam trideset sedam godina i bijednu diplomu

Mučno mi je bilo gledati neko veče mog profesora Branka Rakića na RTS-u u emisiji kod Olivere Kovačević. Za one koji ne znaju, riječ je o jednom od najomiljenijih profesora Pravnog fakulteta a pritom i jednog sa „najtežim“ akademskim pedigreom. On sam je znao da, u šali, kaže da je skriboman i da je pretjerao sa svojom doktorskom disertacijom koja je „teška“, koliko se sjećam, 750 stranica i koja je odbranjena na Sorboni na francuskom jeziku. Zato me je razočarao njegov nastup na RTS-u neko veče. Očekivao sam da će on stati u odbranu svoje profesije, akademske elite i svog mukotrpnog rada (jer je po sopstvenim riječima utrošio četiri godine na spremanje doktorske disertacije) barem time što će, na osnovu zdrave logike, posumnjati u činjenicu da nema ništa sporno u doktoratu, odbrani i kvalitetu istog ministra policije Nebojše Stefanovića.  Jednostavno, čovjek koji je predsjedavao parlamentom za vrijeme svojih doktorskih studija, u šta smo se mogli uvjeriti putem prenosa skupštine, morao bi da bude nevjerovatan akademski potencijal da bi u tim ostacima slobodnog vremena, uspio da za dvije godine spremi doktorsku disertaciju. Ili je to u pitanju, ili su kriterijumi za doktorat naglo opali, što je možda i ispravniji odgovor na ovu sumnju koja se nadvila nad doktorat gospodina Stefanovića.

Svjestan sam činjenice da je, kao pravnik i Ombudsman Beogradskog Univerziteta, profesor Rakić dužan da, kao što je sam rekao, brani prezumpciju nevinosti i da se ne može paušalno izjašnjavati o navodima „optužnice“ koja je iznijeta na sajtu Peščanika. Takođe, on u ovom dvojnom svojstvu, mora da pravno formalistički zastupa stanovište da se procedure moraju poštovati. Ali, kao što dobro znamo, nije sve u pravnom formalizmu i procedurama. Postoji i ono nešto „iznutra“ što vam govori da s datim predmetom razgovora nije sve u redu. Tako je morao da odreaguje i profesor Rakić, braneći time i profesiju i titulu, i svoju i svih svojih kolega, onih koji se trenutno diče svojim titulama a do kojih su došli krvavim radom, ali još više onih od kojih je i on učio i koje je naslijedio, a to je problem koji je možda i veći od toga da li je ministar Stefanović plagirao doktorat. Kako smo došli do toga da su se nekad doktorskim zvanjem dičili ljudi poput (izvinjavam se svima što ću da se ograničim na pravnike, jer je to moja struka) Radomira Lukića, Mihajla Đurića, Mihajla Konstantinovića, Milana Bartoša ili Danila Baste? Kako smo došli do toga da se istim titulama diče takve renesansne ličnosti i s druge strane predstavnici političkog establišmenta poput Nebojše Stefanovića? U čemu je fascinacija političara i drugih ljudi na pozicijama moći akademskim zvanjima? Kako je moguće da recimo Diana Dragutinović, student generacije (a sada recimo viceguvernerka stranačke koleginice gospodina Stefanovića) Ekonomskog Fakulteta, doktorira tek 9 godina nakon sticanja zvanja magistra, a da to gospodinu Stefanoviću, pored svih obaveza koje je imao kao predsjednik Skupštine, pođe za rukom za dvije godine?

Jedan od odgovora leži i u činjenici da je došlo do teške degradacije kvaliteta na našim Univerzitetima. Ako riba smrdi od glave, onda moramo poći od najvažnijeg Univerziteta u Srbiji, a to je Beogradski univerzitet. Nekada su na fakultetima ovog Univerziteta predavali najeminentniji stručnjaci iz svojih oblasti. Samo bacanje pogleda na biografije ljudi koje sam pomenuo izaziva strahopoštovanje. Radomir Lukić, čiji se udžbenik koristio (ne znam da li se i sada koristi, ipak je Bolonja zavladala i na našim fakultetima) u moje vrijeme, je doktorirao sa 25 godina na Sorboni, pritom na odbrani noseći srpsku narodnu nošnju. Mihailo Konstantinović je tvorac i dalje važećeg Zakona o obligacionim odnosima, kojim je uredio jednu od najkompleksnijih oblasti prava, i taj zakon i dan danas, trideset i kusur godina, jedan od primjera kako se pišu zakoni koji treba da traju. I on je takođe bio francuski student, odnosno doktorand. Mihailo Đurić, čuveni „disident“, profesor oko čijeg se utamničenja vodila rasprava i zbog kog su mnogi cijenjeni profesori napuštali svoja mjesta na fakultetima, je studirao pored prava i klasičnu filologiju kao i filozofiju. Njegov opus obuhvata mnoštvo knjiga objavljenih u Njemačkoj na njemačkom jeziku. Danilo Basta je profesor čiji prevodi obuhvataju Kanta, Šelinga, Jaspersa, Šmita, što sigurno nije posao koji može bilo ko da odradi.

Ovo su bili ljudi koji su radili u vrijeme dok je u Jugoslaviji na vlasti bio komunistički režim. Taj režim je imao svoj način obračunavanja sa akademskom zajednicom, nije volio disonantne tonove, narušavana je autonomija univerziteta, ali se poštovalo zvanje i mnogo manje je bilo pokušaja da se predstavnici komunističkog establišmenta domognu akademskih zvanja. Njih su interesovale druge stvari, a to su bili poslovodni odbori profitabilnih preduzeća, ambasadorska i slična mjesta gdje se moglo uživati a ne raditi previše (vidjeti epizodu Jove Kapičića u Švedskoj). Takođe, izdvajanja za nauku i odnos prema istoj je bio takav da nije bilo previše onog što se zove „odliv mozgova“, jer su se većina ljudi, koji su i tada odlazili da studiraju napolju, vraćali i unapređivali akademsku zajednicu. U međuvremenu, zbog cjelokupne situacije, došlo je do toga se najbolji studenti nakon završenih postdiplomskih studenata, u mnogo manjem broju vraćaju u zemlju. Tome je sigurno doprinijela i degradacija ugleda intelektualne elite, izazvana odnosom vlasti prema istoj ali i padom kvaliteta te iste elite. A onda se desio „kopernikanski obrt“. Zbog pada tog istog kvaliteta pojavila se potreba određenih ljudi da svoj društveni status, stečen u nekim drugim oblastima života, poput politike ili ekonomije (ponekad i sive, crne i ostalih boja) dodatno „pojačaju“ obezbjeđivanjem i onog što im je nedostajalo ili što nisu mogli da obezbijede regularnim putem, a to su akademska zvanja.

Počelo je time što s ljudi koji su mladost proveli po kafanama, graničnim prelazima, pijacama, zatvorima i ostalim mjestima okupljanja  „ganjajući“ neke druge karijere poželjeli da se ne osjećaju manje vrijedni u društvu ljudi sa diplomama fakulteta. Naravno, steći diplomu fakulteta (nekad) nije (bilo) lako, ali na sreću, ta pojava koincidirala je sa jednom drugom pojavom, a to je ono što zovu „privatni fakulteti“. Za određenu svotu novca ljudi željni zvanja (ali ne i znanja) mogli su doći u posjed diploma raznoraznih menadžera, stručnjaka za oblasti upravljanja svim i svačim, i samo je bilo pitanje vremena kada će posjedovanje diplome osnovnih studija postati nedovoljno da zadovolji sujetu ljudi o kojima govorimo. I tada je već bilo kasno. Jer i na državnim fakultetima već su se među profesorima uveliko bili pojavili ljudi koji nisu bili dostojni tih zvanja, ili čak, i ako su bili dostojni, njihov kvalitet života je bio toliko degradiran da su bili prinuđeni da prodaju svoj status i zvanje tako što će početi da rade na privatnim fakultetima. Sledeći korak bijaše to štancovanje diploma mastera, a potom bogami i doktora nauka čiji radovi svojevremeno ne bi bili dovoljni ni da se objave kao studentski radovi u zbornicima, analima ili godišnjacima. Realno, kola su već krenula nizbrdo u akademskoj zajednici što se kvaliteta tiče, i niti je imao ko da povuče ručnu kočnicu, niti bi ona bila dovoljna da nešto promijeni.

Ono što nije jasno jeste na čemu se zasniva ta fascinacija titulama i zvanjima ako iza toga ne stoji rad, akademski značaj rada i djela dotične osobe? Da li su ti ljudi željni zvanja svjesni da ta titula dolazi kao posljedica ugleda u akademskoj zajednici i rada na sebi, a ne obrnuto? Da niko nije postao pametniji jer je doktor, već da se (po pravilu) doktor postaje jer je neko vrijedan i pametan? Ponoviću pitanje? Kako smo došli od Radomira Lukića, Mihajla Đurića i Mihajla Konstantinovića do Nebojše Stefanovića? Stanje naše akademske zajednice je katastrofalno. To je paradigma našeg društva, kolapsa svih vrijednosti i samo jedan od pokazatelja svih nedaća koje su nas zadesile poslednjih nekoliko decenija. Ali je i jedna od oblasti koja bi trebalo da je među prvima u redu za totalnu sanaciju, da ne kažem generalku. Jer smo vidjeli kakva se šteta nanosi kad se zapostavi , a posljedice isplivaju tek nakon par generacija. 

110 s preponama u vis

Da li je činjenica da smo u totalnom kurcu doprinijela opštoj pomami za našim sportistima, pa se hvatamo za nešto što nas stavlja u iole istu ravan u kojoj je sav normalan svijet, ili je sve u našoj zemlji potaman, pa nema bitnijih vijesti da se stave na prvu stranicu novina, nego hejlovanje naših sportista, nemam pojma. Ali, poenta mog posta je ovo – ja, kao pravi ljubitelj sporta, koji je noćima ustajao da gleda i naše i tuđe sportiste i mečeve, koji prati i šta treba i šta ne treba, više sam ispizdio od floskula (što bi rekli Hrvati „ispraznica“, imaju ljudi Institut ili tako nešto za nove hrvatske riječi) tipa „Srbija sportska nacija“ ili „naši najbolji ambasadori“, „jedini koji su u nivou svjetskog vrha“ blablabla... Evo da se malo obračunam sa tim površnim ocjenama i  generalno tim duhom da se svršava na sve i svja.

Krenuću unazad u analizi ovih floskula koje sam napisao. Kao prvo, imamo mi čime da se pohvalimo pred svijetom i van područja sporta, međutim, pošto se u neke oblasti poput nauke i umjetnosti ne ulaže (bar medijski) ni 2% jer zaboga, šta naši političari imaju od slikanja sa „onim štreberima“ ili „onim tamo što drndaju po klaviru“, kao i sve u našoj zemlji, sve je potaknuto populizmom, tako da se forsiraju samo one vijesti i one oblasti koje interesuju većinu, svjetinu (a znamo šta o istoj misle i Heraklit i Platon), a shodno tome idu i ulaganja. Oko sportista se vrte mračni likovi, a oko instituta samo oni kojima treba neka dozvola ili nalaz. A nauka je čudna rabota, možeš biti najgenijalniji i navrijedniji na svijetu, ne zavisi sve od tebe, tako da naši izuzetni ljudi odlaze veoma često negdje gdje su uslovi mnogo bolji, bez čega napretka nema. (ne kažem, ne ulaže se ni u sport, ali bavljenje sportom i bavljenje naukom nisu iste kategorije, niti počinju isto niti je „društvena korisnost“ ista).

Sad se ne bih previše zadržavao na tome da li neki naši sportisti zaslužuju titule ambsadora (pogotovo u sprezi sa „navijačima“ koji nas brukaju gdje god stignu, naravno to je onaj mali dio istih, za koje sam se uvijek pitao odakle im lova da putuju na egzotične destinacije ako je istina to sve što se o njima priča, da su džankeri i da su profesionalni navijači, što bi značilo da se ne bave ničim sem navijanjem), ima superpozitivnih primjera, ima bolida i među sportistima (ima jedan ekstreman primjer jednog košarkaša ali neću mu reći ime jer je s druge strane nekim humanim ponašanjem pokazao da je laf), kao i u svakoj branši. Više me nervira to dodatno uzdizanje (i nagrađivanje) ljudi koji su već dovoljno izuzetni (ima odličan tekst Ljube Živkova na tu temu), sami su to postigli, a sad država gleda da ućari na tome, da ne pričam vlast i ljudi na istoj sa svojom potrebom za slikanjem sa „uspješnicima“! To smo mi, mi smo ekipa, high five, wow, opasni smo momci, idemo na basket, sa sve „prešjednikom“ koji objašnjava Džordžu dablju šta su to tri prsta! To je znak za trojku u basketu, man! Vi'š kako smo svi sportisti!

Što me dovodi do treće stavke, one koja me najviše nervira. Srbija sportska nacija? Hah. Komedija. Po čemu smo mi sportska nacija? U amaterskom sportu? Ni blizu. U većini razvijenih zemalja svako dijete se bavi nekim sportom, pogotovo bazičnim sportovima, a kod nas? Pa neki gradovi nemaju niti jednu salu! Puni kafići i MekDonaldsi debelih klinaca, djevojke i djevojčice teško da mogu da se bave sportom sa svim svojim manikirima i umecima. No ni to nije bitno, „dobri smo u vrhunskom sportu“! Je li? Pa kako to da od hiljadu (958 tačnije) medalja podijeljenih na OI u Pekingu naši uzmu tri! Jedno srebro (Čavić) i dvije bronze (Nole i vaterpolisti). Pri tome sam Čavić je rekao sto puta da njega ne bi bilo da je rastao i trenirao u majčici Srbiji, već da je proizvod američkog sistema. 

Neko će reći, jes, pa kad sam Felps osvoji 8 zlata a naša cijela reprezentacija jedno. I ja mislim da je taj način vođenja statistike glup, no to ne potire činjenicu da se kod nas forsira nekoliko sportova, u kojima smo dobri, pa mislimo da su to najvažniji sportovi na svijetu. Ako krenemo po popularnosti, u fudbalu smo odavno srednja žalost, borba za baraž, u košarci se pokušavamo oporaviti iako smo bili Bog i batina godinama (mada naravno borbe u Savezu uporno sputavaju bilo kakav ozbiljan oporavak), u odbojci se držimo odlično (mada je to sport oko kog se vrti nešto malo para), u rukometu smo šprdnja sa svojom passe igrom i držimo se samo na osnovu stare slave, u vaterpolu smo najveća sila unazad desetljeće (ali realno, u tom sportu postoji jedno 6 liga koje se igraju, i otprilike toliko ozbiljnih reprezentacija). Sjećam se da sam se zadesio u Beču jedne godine i da nisam mogao da nađem niti na jednoj televiziji prenos finala SP u vaterpolu (kad smo tukli Špance) dok nisam nabasao na srpsku kafanu koja je imala Total TV. A nema nas na mapi što se tiče nekih sportova koji se igraju širom svijeta. 

Međutim, još je veća tragedija na polju individualnih sportova. Sem par ekscesa tipa teniseri (što je zasluga roditelja prevashodno) i plivača (Čavić kao specifičan slučaj i Higl kao vanserijski talenat), jedino gdje smo neka sila je streljaštvo i veslanje (za karate i ostale sportove ne znam, mislim da niko ne zna, jer je to valjda sport koji je iscjepkan na najviše frakcija na svjetskom nivou tako da ne postoji neko referentno takmičenje koje bi dalo sve odgovore). Zašto nas nema nigdje u atletici? Najveći dometi naših atletičara su ulasci u finale, među 12. U gimnastici ja ne znam da li i šaljemo nekog na veća takmičenja. Hvala Čaviću što je popularisao plivanje koje je prije njega bilo na najnižim granama, ali sem njega i Higl ostalim se i ne možemo pohvaliti. A gdje su ostali olimpijski sportovi, gdje je boks, rvanje, streličarstvo, džudo, mačevanje, biciklizam, stoni tenis?

Neko će reći – Uslovi, nema se para. Pa Kubanaca ima malo više nego Srbalja (11 i kusur miliona) pa su na istim OI osvojili 24 medalje. Ili Slovaci ili Gruzijci koji su osvojili po 3 zlata. A nije da plivaju u parama. Ima sportova, ima i nas, ali ne može se na par pojedinačnih slučajeva i uzdizanja u nebesa sportova u kojim smo jaki nazivati nas „sportskom nacijom“. Ne bih sad upoređivao nas sa recimo Mađarima koje mi doživljavamo kao „zdepaste ljubitelje gulaša“ ali ti ljudi su svjetska sila u plivanju, atletici, veslanju i kajaku, konjičkim sportovima, gimnastici, a i vaterpolu, rukometu...

Problem percepcije je ogromna stvar. Niti je ispravno misliti i suditi o socijalnoj slici Srbije na osnovu šetnje kroz Knez Mihajlovu ili Strahinjića Bana ili kroz neki od šoping molova, tako ne treba suditi i o našem „sportskom duhu“ na osnovu par ekstremno pozitivnih primjera koji su više izuzetak nego pravilo.

Postavljanje granica

Prije par večeri oružane snage SAD (pod vođstvom UK i Francuske, obrati pažnju na ovo) su pokrenule napade na snage libijskog vođe (čovjek se deklariše tako, nema niti jednu zvaničnu funkciju) u svrhu „zaštite civila i sprovođenja u djelo zone zabranjenog letenja određenog Rezolucijom 1973 SB UN“. Hajde da ne ulazimo u meritum spora, da ne postavljamo pitanje ko je u pravu u unutrašnjem sukobu (iako će i ovo biti predmet spora) između ustanika i Gadafijeve vlade, već da postavimo pitanje oko granica. Kojih granica? Evo, ja ću za početak, da postavim pitanje oko sledećih granica, usput postavivši još par nekih pitanja koja me intrigiraju glede intervencionizma svake vrste:

1. Čemu služe granice države, pitanje suvereniteta, nezavisnosti, međunarodnih odnosa, OUN, mirovnih sporazuma, kada jedna država daje sebi za pravo da nasilno uđe u vazdušni prostor , da bombarduje po svom nahođenju ciljeve na teritoriji jedne suverene i međunarodno priznate države? Čemu služe granice, kada najviši predstavnici jedne države imaju pravo da kažu da im se ne sviđa što se na čelu druge države nalazi ta i ta persona, i da je vrijeme da ode, te da se onda direktno umiješaju . Ko ima pravo na intervenciju? Kada? Zašto? Zašto baš Amerikanci (o tome posebno, o unutrašnje-političkim i moralnim aspektima američke „pozvanosti da rješava probleme“)? Šta ako situacija postane još gora? Određene informacije govore da se iz predjela gdje se nalaze pobunjenici (istočna Libija-Kirenaika) per capita regrutuje najveći broj samoubica i terorista u okviru svih arapskih zemalja. Posebno pitanje (koje sad ne bih otvarao) jeste mogućnost opstanka Libije u granicama koje danas poznajemo, u svjetlu činjenice da je ta država ionako nastala od tri provincije koje su uglavnom imale sasvim odvojene istorije (Tripolitanija, Kirenaika i Fezan).

2. Granice mogućnosti upliva u „humanitarne katastrofe“.  Zašto su pobunjenici podržani onda kad se ratna sreća okrenula protiv njih? Zapad je pomno posmatrao situaciju i vjerovatno određenom logistikom podržavao pobunjenike dok su ovi grabili ka Tripoliju, međutim, čim se Gadafi malo stabilizovao i krenuo u kontraudar, odjednom je počela kuknjava tipa „spasimo civile“. Nekoliko stvari, ali jedna glavna, mi ovdje nije jasna: Ili su civili izuzetno dobro vojno napredovali, razbijajući Gadafijeve snage đevrecima, urmašicama i buketima jasmina dok režim nije umjesto kadaifa izvadio puščerine i počeo da se obračunava konvencionalnim oružjem, ili je druga stvar u pitanju, a to je da dok pobunjenici rokaju Gadafija klasičnim naoružanjem ovaj za to ne haje već samo tuče po civilima. Tako je to bar predstavljeno od strane spin doktora. Navijali smo dok su naši pobjeđivali, sad kad ne ide, vapaj zvani „humanitarna katastrofa“, ultimativni alibi je ponovo upotrijebljen kao džoker za upad u još jednu intervenciju.

Ovdje se takođe postavlja jedno pitanje, koje ću takođe ovlaš da dodirnem, a to je pitanje daljnje autentičnosti ove revolucije u arapskom svijetu sada kada „mrski zapad“ stoji za nekih od pobunjenika. A neki od čelnika nekih režima su već sami sebi pripisali dodatni legitimitet da pritisnu pobune u sopstvenim državama argumentom da se „bore protiv stranih plaćenika“. Koliko pravi pokreti otpora i opozicije žele ovakvu podršku i medvjeđu uslugu, treba njih pitati.

3. Granica tumačenja Rezolucije UN – ako ostavimo po strani pitanje ponašanja Rusije i Kine (Rusi kojima svaka turbulencija na polju energetike i resursa i podizanje cijena na tržištu istih automatski znači par milijardi više u budžetu, i Kinezi koji niti su navikli da lupaju rukom u sto niti im je u interesu da talasaju, jer se ne radi o Tajvanu, a Ameri i dalje imaju ogromne deficite u poslovanju sa NR) i donošenje jedne banalne revolucije, već je jasno da je ta ista rezolucija i „uvođenje zone zabranjenih letova“ eufemizam za rat. Dva su već u toku, a počela su na sličan način. Ono što i piše u toj rezoluciji, a ono što se dešava na terenu odavno nisu ni u kakvoj korelaciji. Sile intervencionista su sebi dale blanko odobrenje najljigavijim i najlicemjernijim razlogom, „zaštitom civila“, koja može da znači i, kao što smo vidjeli, razaranje PVO jedne države (na koji način to spada u zaštitu civila, a pogotovo u „zonu zabranjenih letova" – izgleda da su letovi zabranjeni samo jednoj strani). Likovanje i šepurenje rečenicama „vazdušne snage Vlade Libije više ne postoje“ predstavljaju gaženje te iste rezolucije. Evo samo da pitam, hoće li tu štetu ikada iko nadoknaditi državi Libiji i njenim građanima, Ili se očekuje da narod Libije bude zahvalan za svu tu štetu? Elem, i kad se završe prve faze (a evo neke su već okončane), dokle će ići ta „zaštita civila“, da li to uključuje i buduće građenje države i uvođenje reda (uz ugovore Blekvoteru i ostalim privatnicima povezanim sa centrima moći u glavnim zemljama), održavanje izbora i vaspostavljanje demokratije? Kalemljenje demokratije je jedan od najneuspješnijih koncepata za koji su se Amerikanci i njihovi sateliti najviše vezali, jer time žele i sebi i drugima da dokažu da je njihov sistem, a samim tim i ideologija i vrijednosna vizija ispravna, te ovo treba shvatiti na jednom individualističkom psihološkom nivou, kao potrebu sopstvenog dokazivanja.

4. Gdje su granice laganja i mazanja očiju svojih i tuđih državljana i licemjerstva intervencionista – možda je i ključno pitanje. Ovdje bih razdvojio pitanje Amerike i njenih razloga i odnosa samih Amerikanaca prema intervencionizmu (o tome posebno, kao što rekoh) već bih se zadržao na nekoliko činjenica koje su specifične za ovaj libijski slučaj. Interesantna je činjenica da Ameri ističu u prvi plan vođstvo Francuske i Britanije u ovom slučaju, a time, mora se priznati, istovremeno čine nekoliko odličnih državničkih poteza. Kao prvo, bacaju kosku svojim saveznicima (koju su ovi, ponukani sujetom, progutali kao gladan pas) koju će ovi iskoristiti i za unutrašnje svrhe (idu izbori u Francuskoj), Ameri će gledati da ne šalju svoje trupe da ginu, a kasnije će od saveznika moći da traže neke druge ustupke. Takođe, SAD gledaju da, bar otvoreno, ne ulaze u još jedan otvoren rat protiv još jedne muslimanske zemlje, da ne bi bili optuženi za neki novi krstaški pohod, pa su uključili i vojne snage nekih od svojih satelita na Bliskom istoku. Veliko je pitanje koliko će ova varka proći, a i to što nisu u prvom planu takođe ih ne pere od licemjerstva po pitanju toga što podržavaju neke režime koji su po pitanju poštovanja ljudskih prava bili daleko iza Gadafijevog (Saudijska Arabija, Bahrein). Već se postavljaju pitanja tipa „da li je libijska krv skuplja od bahreinske“, jer u Bahreinu trenutno bukti nešto što bi moglo da preraste u mnogo krvaviji sukob, jer se radi o gušenju protesta jedne muslimanske sekte (Šita) od strane vladajuće sunitske sekte podržane od strane snaga iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok na to Iran, najblaže rečeno, ne gleda blagonaklono. Sve to ide na dušu intervencionistima, koji i dalje traže neka banalna opravdanja prilikom iskazivanja sopstvenih ekspanzionističkih/imperijalističkih/kapitalističkih težnji. To odbijanje da se kaže da se neke stvari rade zbog nafte, strateških interesa, a da se neke ne rade da se ne bi naljutili neki drugi veliki igrači, me podsjećaju na onu situaciju kada silovatelj od žrtve ne traži samo pristajanje na čin, već i potvrdu da i žrtva uživa u tome, da ga voli itd.

Uglavnom, mogu shvatiti postojanje interesa, zaštitu istih, želju za dokazivanjem, želju za kontrolom drugih, ali ovo pisanje i jeste nastalo inspirisano od strane medija velikih sila da uporno nađu opravdanje za sopstvenu bahatost. Taj nivo licemjerja jednostavno ne ide u istu rečenicu sa vrijednostima koje (proklamovano) štite te iste sile tim intervencijama koje žele da opravdaju tim licemjerjem. Krug je zatvoren.